Kako se kardinali pripremaju za možda najvažnije dane u svojim životima, mi, vjernici, držimo ih u svojim molitvama. Nema sumnje da đavao djeluje, pokušavajući zbuniti i odvratiti njihova razmatranja. Posao konklave ne pripada samo 135 kardinala s pravom glasa, već i svim vjernicima, jer je izbor pape crkveni čin koji ima za cilj dobro cijele Crkve. Svi smo uključeni u njegov ishod, stoga bismo svi trebali ponuditi svoje molitve i post, kako bi Duh Sveti vodio ishod.
Sama činjenica da se u Sikstinskoj kapeli održava svečano glasovanje ne čini to glasovanje nadahnutim. Zapravo, sumnjam da postoji opasnost da neki od kardinala previše oslanjaju na okolnosti vezane uz konklavu, s njezinim ceremonijama i veličanstvom, a pritom ne uspijevaju uočiti ljudske čimbenike koji oblikuju glasove u jednom ili drugom smjeru.
Nisam kardinal, ali imao sam privilegiju poznavati više njih, i profesionalno i osobno. Sjećam se jednog razgovora koji sam vodio s kardinalom koji je glasovao na posljednjoj konklavi. Nije otkrio ništa o unutarnjim raspravama konklave, ali je, na moje možda pretjerano ispitivanje, u jednom trenutku rekao s iznerviranošću: “nismo znali što radimo.”
Kakva izjava! Kardinal je priznao da on i neki od njegovih kolega kardinala nisu znali koga biraju.
Na posljednjoj konklavi kardinali su se međusobno poznavali zahvaljujući redovitim konzistorijima ili drugim sastancima koji su ih okupljali. Ovaj put se općenito priznaje da se kardinali ne poznaju dobro. Papa Franjo ih nije pozivao na zajednička okupljanja, pa se nisu imali priliku upoznati. Čini se da je Sveti Otac namjerno nastojao držati kardinale što je više moguće odvojenima.
Zašto? Možemo samo nagađati.
Iako se kardinali ne poznaju tako dobro kao što bi možda trebali, imaju prednost u odnosu na posljednju konklavu, barem kako zaključujem iz prethodno spomenutog razgovora i novijih rasprava. Iz razgovora koje sam vodio s raznim kardinalima, čini se da postoji namjera koja prošli put nije postojala. Možda su, nakon velikog svetog Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., kardinali pretpostavljali da je sve u dobrim rukama i da će Duh Sveti ponovno izabrati snažnog vođu za Crkvu. Međutim, ono što su dobili izborom kardinala Bergoglija čini se da je osoba znatno drugačija od onoga što su mnogi od birača očekivali.
Očekivali su nekoga čvrste ruke koji će reformirati Rimsku kuriju, nastaviti ekleziologiju Ivana Pavla II. i Benedikta te svjedočiti o dinamizmu žive Crkve. Ovo nije mjesto za analizu pontifikata pape Franje, ali pošteno je reći da je njegovo papinstvo bilo nešto drugačije od očekivanja mnogih birača.
Stoga, novi birači, od kojih je većinu imenovao Franjo, nadamo se da su naučili iz povijesti i znaju da je potrebno stvarno poznavati osobu koju biraju. Ovo je dobra vijest. Umjesto da dopuste malom, koordiniranom naporu da oblikuje rane glasove konklave, postoji razlog za nadu da će kardinali biti manje naivni i bolje pripremljeni da donesu vlastite prosudbe o kvalitetama kandidata. Također bi, nadamo se, već sada trebali raditi svoj domaći zadatak i upoznati svoje kolege kardinale na način koji će im omogućiti da pozitivno odaberu kandidata s određenim karakteristikama.
Koje su to karakteristike? Čini mi se da je, prije svega, to osoba koja može jasno artikulirati vjeru, što će onda biti izvor jedinstva za Crkvu. Danas postoji previše konfuzije o tome što znači biti katolik, što neizbježno stvara podjele. Danas u Crkvi postoji tiho građansko ratovanje, dijelom zbog nedostatka jasnoće u naučavanju i prividnog nedostatka povjerenja kod nekih da Crkva ima jedinstveno pravo na puninu istine. Svijet treba jasnoću koju samo Crkva pruža. Žrtvovanje jasnoće radi “relevantnosti” nije dobro poslužilo ni Crkvi ni svijetu.
Uzimajući to u obzir, najveća prijetnja Crkvi danas dolazi iznutra. Nesigurnost oko onoga što Crkva uči o središnjim pitanjima poput je raka našoj vjeri, dok se lažna interpretacija sensus fidelium koristi za zamagljivanje depositum fidei. Naša velikodušna pozivnica „dođi i vidi“ postala je vrata prema zbunjenoj vjeri. To je opasnost sinodalne vizije koja je dominirala tolikim dijelom energije i resursa Crkve posljednjih godina. Konzultacije bez doktrinarne jasnoće recept su za duboke podjele, što je i posljednji izraz sinodalnosti proizveo.
Sinodalna Crkva dobra je u teoriji, ali način na koji je provođena posljednjih godina učinio je više štete nego koristi. Crkva nije demokratska institucija i ne bi se trebala preoblikovati da to postane. Sensus fidelium dolazi od onih koji vjeruju i nastoje živjeti ono što je Crkva učila kroz 2000 godina. Ne određuju ga glasovi koji ne vjeruju u ono što Crkva naučava. Stoga je važno da sljedeći papa jasnije definira što sinodalnost znači za univerzalnu Crkvu i ispravi kako se zlorabila za zbunjivanje vjernika.
Također nam treba papa koji utjelovljuje vjeru svojom svetošću, koji je gostoljubiv, ali i koji može artikulirati ono u što vjerujemo i zašto. Taj papa ne mora to moći učiniti u spontanim intervjuima (u kojem slučaju bi ih trebao izbjegavati), ali mora to moći učiniti kroz ono što formalno naučava. Ne mora biti teolog kalibra Ivana Pavla II. ili Benedikta XVI., ali mora imati jasnoću misli i teološku viziju. Trebao bi se uzdići iznad rasprava koje nas tako lako odvlače od Krista i naše vjere. Katekizam je dobro mjesto za početak i trebao bi biti središnji alat u sljedećem pontifikatu.
Jedinstvo Crkve proizlazi iz zajedničke vjere u Krista i života na koji nas on poziva. Kada Krist nije polazišna točka vjere, Crkva postaje nešto drugo od onoga što jest. Danas je ponekad teško razlučiti gdje se Krist uklapa u život Crkve kada se čini da sociologija ili neka vrsta ispitivanja često postaju polazišna točka. Sljedeći papa trebao bi biti usmjeren na Krista i privlačiti vjernike u dublji odnos s njim. Sve obnavljanje počinje dubljim obraćenjem Kristu. Tako se stvaraju sveci, a to je primarna misija sljedećeg Svetog Oca, Kristovog Namjesnika.
Trebamo i papu koji razumije izazove našeg vremena. Naše unutarnje teološke podjele u velikoj mjeri proizlaze iz lažnih ekleziologija koje su dominirale razdobljem nakon Drugog vatikanskog koncila i koje su, u posljednje vrijeme, ponovno oživjele. Stare rasprave koje su riješili Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. ponovno su se pojavile. Sljedeći papa trebao bi se vratiti autoritativnom tumačenju Koncila koje su nam dali ta dva teologa-pape, koji su bili duboko uključeni u rad Koncila. Takav povratak nije vraćanje sata unatrag, već povratak izvorima koji Crkvu vode u budućnost. Obnova ne može nastati odvojena od naše Svete Tradicije. Mnogo se govori o reformi Crkve, dok možda ono što doista trebamo jest obnova. Reforma podrazumijeva promjenu Crkve u nešto drugo – davanje joj novog oblika. Obnova znači učiniti je više onakvom kakva treba biti. Papa Franjo slavi se kao papa reformi, ali ono što nam sada treba jest papa obnove.
Trebamo i papu koji poštuje pravilo zakona. Crkveno pravo dar je koji vodi Crkvu. Nije dobro da se zakon odbacuje ili proizvoljno primjenjuje, kao što je to bilo slučaj za vrijeme pape Franje. I svakako ne želimo dojam da se povlastice daju prijateljima pape. Povratak zakonu, koji je pravedan, prvi je korak prema autentičnoj reformi kurije. Bez pravde pod zakonom, nijedna institucionalna obnova nije moguća.
Na kraju, Crkva s margina dobra je stvar ako time mislimo na Crkvu koja je znak proturječja našem sekularnom dobu. Vidimo to u raznim oblicima i u svim kulturama. Crkva se ne izražava na jedan način, ali ima jednu vjeru. Ohrabrujuće je vidjeti Crkvu u siromašnim dijelovima svijeta kako cvjeta. Mnogo se može naučiti od vjernih svjedoka s margina, ali to svjedočanstvo mora biti ukorijenjeno u jednoj, apostolskoj vjeri. Ono što vjerujemo važnije je od prolaznih trendova.
Sljedeći papa, odakle god dolazio, trebao bi biti čovjek koji utjelovljuje što znači biti katolik. Gostoljubiv i suosjećajan, svakako, ali i netko tko jasno zna što znači biti katolik i u što katolici vjeruju. Ono što nam sada treba jest papa iz srca Crkve: čovjek duboke vjere i čovjek koji može upravljati i poučavati s jasnoćom i namjerom.
Dođi, Duše Sveti, vodi kardinale-elektore da nam daju takvog čovjeka.
