”Dok mladi danas nemaju nikakvih problema svoje mračne tajne razglašavati po društvenim mrežama, nisu ih spremni povjeriti jedinoj osobi koja na njih može obasjati istinsko svjetlo”.
Jedna od metoda kojima se Zli služi kako bi uništio mlade ljude postala je sve očitija meni i drugima koji rade s djecom. Uvjerio ih je da je prihvaćanje od strane mnogih važnije od oproštenja Jednoga. Ako se svima čini da nešto nije velika stvar, tko je onda neki svećenik – čovjek koji je izabrao živjeti u celibatu i poslušnosti – da mi govori drugačije? Ako nikome ne šteti, koga je briga?
Ta podmukla pitanja srž su problema, a mir i nadnaravna milost ispovjedaonice zamijenjeni su uzbuđenjem zbog mogućnosti da postanete viralni. Živimo u društvu u kojem djela koja vam donose pozornost i javne pohvale postaju sve nasilnija, razvratnija i grešnija. No zašto brinuti o grijehu kada broj vaših pratitelja raste sa svakom objavom?
Nedavno su se YouTuber Jesse Ridgway, poznat kao McJuggerNuggets, i njegova supruga Ashley našli na meti kritika jer su pobacili svoje dijete u petom mjesecu trudnoće nakon što su saznali da će se roditi s Downovim sindromom. Reakcija na tu vijest uglavnom je bila očekivana: potpuni užas i zgražanje. Ono što je, međutim, bilo upečatljivo bila je relativna lakoća s kojom je par otkrio tu informaciju te njihov odnos prema negativnim reakcijama koje su uslijedile.
Postojalo je vrijeme, ne tako davno, kada bi nešto tako potresno i grešno poput pobačaja bilo neugodna tajna koja bi ostala unutar najuže obitelji. Danas, međutim, živimo u vremenu kada se takve tajne iznose u javnost i postaju predmet javne rasprave. No to nije zato što ljudi traže novi način postojanja u okviru moralne rasprave i iskrenosti, nego zato što traže potvrdu od društva koje je i više nego spremno oprostiti teške grijehe. Propovjedaonica pametnog telefona zamijenila je ispovjedaonicu za previše ljudi.
Ridgway i njegova supruga objavili su priopćenje kao odgovor ljudima koji su njihov grijeh s pravom nazvali onim što jest. To priopćenje zvuči poput ispovijesti djeteta koje bijesni protiv „tiranije“ toga da mora jesti povrće i ići na spavanje u razumno vrijeme. U njemu nema ničega što bi odavalo žaljenje ili kajanje zbog prekida jednog života; umjesto toga, čitatelj ne može izbjeći dojam da je udobnost para bila mnogo važnija od djeteta koje su svojevoljno donosili na svijet. Priopćenje je objavljeno kako bi ugasili požar koji su sami zapalili.
To je razumljivo, jer je takva razina javnog nadzora teška čak i za ljude s najdebljom kožom. Međutim, nije objavljeno kako bi pokazali koliko duboko osjećaju ranu vlastitoga grijeha. Niti je objavljeno kao javno priznanje krivnje društvu koje je pokazalo da još uvijek ima snage u borbi dobra i zla. Objavljeno je kako bi njihovu odluku prikazalo na način koji izaziva suosjećanje i empatiju, tako da se oni koji se slažu s njihovim postupkom osjete osnaženima braniti ih. U biti, par je tražio odrješenje kroz performativno zgražanje drugih u njihovu korist, koje su provodili saveznici i obožavatelji.
Katolički odgovor na ovakve događaje ne može biti razvodnjena procjena okolnosti svake situacije, nakon koje slijedi oprost popraćen opomenom: „Pokušajmo sljedeći put biti bolji, u redu?“ No isto tako ne smiju potpuno izostati suosjećanje i empatija. Istinsko svjedočenje Krista jest ukazivanje na ispovjedaonicu kao jedini pravi lijek za grešan život ili grešna djela. To nije moguće ako se svaki grijeh koji vidimo oko sebe dočekuje mlakom vjerom koja više cijeni prihvaćanje nego istinu.
U svijetu u kojem se prozivanje grijeha osuđuje kao osuđivanje drugih i elitizam, snažno odjekuju riječi svete Katarina Sijenska: „Vičite sa sto tisuća jezika. Vidim da je svijet truo zbog šutnje.“ Šutnja je način prešutnog davanja dopuštenja ili, u najmanju ruku, okretanja glave na način koji je lako uočljiv. Za katolika, dopustiti da grijeh postoji bez da ga imenuje, a istodobno neprestano ukazivati na vječno milosrđe i ljubav Oca u ispovjedaonici, znači odbaciti božanski dar odgovornosti koju ima kao Kristov sljedbenik. Mi pripadamo Njemu i moramo se tako ponašati.
Tijekom pokorničkih vremena došašća i korizme, katolička srednja škola u kojoj predajem nudi učenicima, nastavnicima i osoblju sakrament pomirenja. Nekoliko dana svake godinie škola ugosti svećenike iz biskupije koji se pridružuju našem kapelanu kako bi pomogli velikom broju duša koje žele skinuti teret sa sebe kroz duboko preobražavajuću snagu ispovjedaonice. To je živo svjedočanstvo ne samo vjere koja je itekako živa u Crkvi danas, nego i ozbiljan podsjetnik na cijenu koja je plaćena za naše spasenje. Ipak, težina te spoznaje postaje pristupačna zahvaljujući ljubavi i milosrđu koji su bili pokretači toga spasonosnog čina na križu prije dvije tisuće godina.
Naravno, neki pokornici pristupaju sakramentu sa zebnjom, nervozom i strahom, kao da će težina njihovih grijeha srušiti cijelu zgradu čim svećenik, poput Samsona, navali na zidove i počne ih gurati. Zapravo, potrebno je mnogo ohrabrenja u trenucima prije nego što svoje razrede odvedem u kapelicu. Ne, Bog vas neće mrziti zbog onoga što ste učinili. Ne, ni svećenik vas neće mrziti zbog onoga što ste učinili. Da, Isus vas voli, bez obzira na sve. Pa ipak, ista ta skupina učenika nema nikakav problem objavljivati na društvenim mrežama svaku nepromišljenu, opasnu i grešnu stvar koju učine. Potvrda je zamijenila pomirenje.
Istina je da će se Zli koristiti svim sredstvima koja su mu na raspolaganju kako bi istrgnuo duše iz Očevih ruku. Danas je to traženje oprosta kroz buku i masovnu podršku. Nadati se da će se zapadni svijet jednoga dana trgnuti i progledati nije dovoljno. Zapravo, pokušaj rješavanja problema na razini čitave civilizacije prevelik je zalogaj za pojedinca. No to ne znači da je pojedini katolik oslobođen svojih odgovornosti. To znači da mora započeti od sebe i djelovati prema van, unutar svoje obitelji i društvenih krugova.
Potrebno je osobno njegovati pobožnost prema sakramentu pomirenja i biti uzor onima za koje smo odgovorni. Najsnažnije svjedočanstvo koje netko može dati mladima jest ravnodušnost prema estetici i sustavu vrijednosti popularne kulture. Kada mladi vide da osobe od autoriteta u njihovim životima djeluju u skladu s onim što poučavaju i savjetuju, vide autentičnost i vjeru koja nadilazi masu. Snažna osobna pobožnost oduvijek je bila vrijedna nasljedovanja. Na Zapadu, gdje prihvaćanje od strane mnogih služi kao opravdanje za grijeh, katolik koji takav pogled na svijet odbacuje riječima i djelima stoji kao osvježavajući svjetionik svjetla u svijetu koji postaje sve mračniji.
