Tko bi se usudio izmisliti i očekivati da mu povjeruju sljedeće: u Boga koji se objavio u skrovitosti, u nekom grmu, u Boga koji ne govori o sebi nego o drugima, u Boga koji silazi radi čovjeka. Zato kad ti netko kaže da tvoja vjera nema smisla pozovi se na ovu Božju “komediju”…
Draga braćo i sestre, “Mojsije (…) Goneći tako stado po pustinji, dođe do Horeba, brda Božjega.” Ovdje su nam važne dvije stvari.
Prva je pustinja. Pustinja je mjesto osame. Da bismo čuli Boga moramo se izdvojiti iz svijeta, ljubiti vrijeme provedeno u samoći i molitvi. Pustinja je uz to i simbol umiranja sebi – tek kad naučiš umrtviti svoje želje, kad zaboraviš na sebe, sposoban si ući u zajedništvo s Bogom. U skladu s našom naravi za očekivati je da Bog koji je svemoguć bude glasan, da se objavi pred mnoštvom ljudi, no izabirući pustinju za objavu naš Bog želi nam pokazati da je on istiniti Bog kojemu ne treba spektakl da bi dokazao svoje postojanje. On radi upravo suprotno nego li to očekuje svijet i tako možemo biti sigurni da čovjek Božju objavu nije izmislio, jer da ju je izmislio ona bi zasigurno izgledala drugačije nego li je to opisano u prvom čitanju koje smo danas slušali.
Druga važna stvar gdje Gospodin također koristi svoju logiku jest njegova objava na brdu u grmu. Jedan autor će reći kako je to zaista Božja komedija ili smisao za humor, za kontradiktornost iz sljedećih razloga: Prije ove Božje objave, brdo Horeb nije imalo nikakvu ulogu u vjeri Židova, bilo je to jedno između brda, potpuno beznačajno. Na tom brdu nalazi se i neki neznatni grm za koji je Gospodin odlučio da bude sredstvo njegove objave Mojsiju. Sveto pismo veliča cedrove. Za nas je hrast drvo koje se najviše cijeni. Stoga opet po našoj logici priliči da se tako neko drvo iskoristi za Božju objavu, ali to je opet samo naša ljudska logika koju Gospodin pobija svojom poniznošću. On izabire neznatni grm, koji obično svima samo smeta, kojeg iščupamo kad nam zakrči cestu, grm koji nitko ne primjećuje. Taj gorući grm gori, a ne izgara – objava je to našeg Boga ljubavi koja gori a ne izgara, on vatrom svoje ljubavi želi spaliti naše grijehe.
Mojsije se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. »Hajde da priđem, reče Mojsije, i promotrim taj veličanstveni prizor: zašto grm ne sagorijeva.« Mojsije koji je bio ponizan, koji je u pustinji naučio osluškivati Božji glas i primjećivati Božju prisutnost u malenim stvarima sada primjećuje, kako kaže svetopisamski tekst, veličanstveni prizor a radi se o posve običnom grmu koji je sav u plamenu. Tome nas uči povlačenje u pustinju – ne tražiti Boga u spektaklima nego u svakodnevici, u malenim stvarima – u bližnjemu koji posve neprimjetno živi u našoj sredini. Mojsije odlučuje prići a tada je začuo Božji glas: »Mojsije! Mojsije!« On se javi: »Evo me!« A Gospodin će mu: »Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.« Ponizni Bog otkriva se poniznima. Mojsije je spreman: “Evo me!” No da bi prišao mora učiniti još jednu stvar – mora izuti obuću. Izuvanje obuće simbol je za oslobađanje od tjelesnoga, od svjetovnoga. Ovdje možemo razumjeti ono što Mojsije radi: “Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.” Mojsije se skrio, priznaje vlastitu grešnost i nedostojnost. Ne možemo vidjeti Boga i ostati na životu ako smo puni grijeha, ako stari čovjek u nama nije spreman umrijeti. Susret sa živim Bogom zaista ubija u nama zemljanog čovjeka. “Susret s Bogom uvijek je izuvanje, ubojstvo staroga čovjeka i rađanje novoga čovjeka” (I. Raguž). Tek nakon što se izuo, nakon što je ostavio i posljednju navezanost, Bog mu se obavljuje.
Draga braćo i sestre, razmotrimo sada konačno što Bog govori o sebi u ovoj za nas tako važnoj objavi. Opet imamo Božju kontradiktornost ili kako kaže već spomenuti profesor Božju zafrkanciju. Nema spektakla. Bog govori: “Ja sam, Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.” Bog objavljuje sebe tako što ne stavlja sebe u središte nego govori o sebi tako što govori o ljudima. On je Bog koji je sklopio savez s Abrahamov, Izakov i Jakovom. On je Bog koji se približava čovjeku, koji želi biti s čovjekom. On je Bog za nas. Koja li je to razlika od naše ljudske objave – mi obično kad nas netko pita tko smo ispričamo ono najbolje o sebi. A Bog u svojoj objavi kaže- čuo sam vapaje svoga naroda, čuo je druge. Bog silazi s Mojsijem u Egipat kako bi izbavio Izraelce iz ropstva, opet druge. Ovaj silazak mora nas podsjetiti na Isusov silazak na zemlju među ljude, na Isusov silazak u ponor smrti kako bi čovjeka izbavio od ropstva grijeha. Bog već sada najavljuje čas onog pravog silaska čija se objava također odvila u skrovitosti djeteta rođenog u Betlehemu, nepoznatog učitelja iz Nazareta koji okuplja učenike te svoj život završava kao zločinac izvan grada na križu. Vratimo se još jednom Božjoj objavi.
Mojsija, jer želi ljubiti Boga radi Boga samoga, a ne samo radi onoga što On čini za ljude, zanima i tko je Bog sam u sebi, kakav je, koje mu je ime. I tek nakon Mojsijevog ustrajnog vapaja Bog progovara nešto i o sebi. Otkriva svoje ime: JAHVE. “Ja sam koji jesam” moje je ime. Zanimljivo ime – ha? No kao i sve, i ovaj Gospodinov odabir kao odgovor o njegovom imenu također nam puno toga govori. “Ja sam onaj koji jesam” možemo povezati s “Ja sam Bog Abrahamov Izakov i Jakovljev”. Ja sam onaj koji je oduvijek, koji jest. Nemam ni početak ni kraj, ja jednostavno jesam. Ja jesam i u Abrahamovo vrijeme, jesam i u Izakovo i u tvoje (Mojsijevo) vrijeme i u sva vremena. Bog s ovom definicijom svog imena dokazuje da je bio, da jeste i da će biti. Iz njega proizlazi sve što postoji. Ovo ime daje nam zapravo zaviriti u Božju nutrinu. Otkrivamo kakav je Bog u sebi, on je onaj koji traje.
Draga braćo i sestre, zapitajmo se na koncu zašto je uopće bilo važno da Bog otkrije svoje ime? Uz one čisto prirodne uvjete onoga vremena koje je vrvilo od mnoštva lažnih bogova, bilo je sasvim opravdano da Mojsije zna reći Izraelcima koji Bog ga šalje. Otkrivanjem ovog imena Bog izraelskog naroda predstavlja sebe imenom koje ga ne ograničava i koje ga razlikuje od svih ostalih lažnih bogova koji su vezani uz određeno mjesto i određeno povijesno vrijeme. Izraelov Bog je iznad vremena i prostora. On je prisutan u svakom vremenu i može prići svakom čovjeku bez obzira gdje se nalazio. On nije izliven od zlata ili izrađen od drveta (upravo zato se i objavljuje u grmu koji gori da se od njega kasnije ne može napraviti boga za štovanje). No iz očitovanja Božjeg imena još mladi profesor Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI također zaključuje: “Spoznaja da je netko čovjek nije dostatna da uspostavimo s njim odnos. Tek mi ime omogućuje da ga zovem. Ime omogućuje dozivanje nekog bića, iz čega nastaje suživot između tog bića i onoga koji se doziva. (…) Tako kad Bog samoga sebe imenuje, on omogućuje ljudima da ga mogu dozvati. On svojim imenom stupa s ljudima u suživot i postaje im dostupan” (usp. Uvod u kršćanstvo 128). U susretu s Bogom koji jest otkrivamo svoju malenost, svoju neznatnost i ovisnost o njemu.
Draga braćo i sestre, što nam sve ovo govori našoj vjeri? Mislim da sa sigurnošću možemo reći da nju čovjek nije mogao izmisliti. Po ljudskoj logici ona bi bila objavljena na ovaj ili sličan način: Bog bi se objavio u tadašnjem najvećem carskom gradu, zagrmio bi s nebesa da bi svi uzdrhtali, pokazao svoju slavu kroz raskoš nekog velikog cedra libanonskog kojim se Sveto pismo diči, govorio bi prvo o svojim najvećim svojstvima kao što su svemoć i vječnost, ne bi se ni sjetio odnosa s drugima. A tko bi se usudio izmisliti i očekivati da mu povjeruju sljedeće: u Boga koji se objavio u skrovitosti, u nekom grmu, u Boga koji ne govori o sebi nego o drugima, u Boga koji silazi radi čovjeka. Zato kad ti netko kaže da tvoja vjera nema smisla pozovi se na ovu Božju “komediju”, na ovaj Božji paradoks koji je posve suprotan ljudskoj logici. Pozovi se na ovu Božju poniznost pred kojom se srami naša oholost.
Neka nas sve ovo podsjeti i na dostojanstvo Božjeg imena koje ne smijemo izgovarati uzalud u bilo kojoj inačici ili pogrđivati kroz psovku. Ime Jahve veliki svećenik izgovarao je jednom godišnje. Ono je za Židove bilo sveto. Svaki spomen Božjeg imena mora nas podsjetiti na potrebno nam obraćenje. Božje ime trebamo tako izgovarati da u svakom trenutku budemo poput Mojsija spremni izići iz sebe, izuti svoju obuću, ostaviti starog čovjeka i obući novog. Ili kako bi rekao sv. Franjo Asiški oblizati svoje usne svaki put kad to ime izgovorimo jer ono je toliko sveto, toliko slatko, toliko važno. Amen.
(Promišljanje je glavnim dijelom zasnovano na temelju knjige prof. Ivice Raguža “O Mojsiju”, str. 59-76)
Vlč. Daniel Katačić
