Na sastanku sa svećenicima prije nekoliko dana, papa Franjo je spomenuo tvrdnju koju često ponavlja, i sada kao papa, i ranije dok je bio nadbiskup Buenos Airesa:
Sa news.va prenosimo:
On ih je podsjetio da svećenik nema pravo odbiti krštenje djeteta rođeno od samohrane majke, ili čiji su roditelji bili rastavljeni i ponovno vjenčani.
Prema kratkoj online biografiji pape Franje objavljene na Catholic News Agency, Papa je 2009. godine za talijanski časopis “30 dana” izjavio kako nezakonitu djecu treba krstiti, čak i ako njihovi roditelji nisu redovni vjernici.
“Dijete nije odgovorno za bračno stanje svojih roditelja. Krštenje djece može, naprotiv, postati novi početak za roditelje.“
Naravno, tada, pa i sada, izuzetno je teško ne složiti se s Papom u vezi njegovog stava po tom pitanju, bio ti “liberal”, “konzervativac” ili nešto treće. Tko su ti svećenici u Argentini koji su odbijali krstiti djecu?
Dakle, da opet postavimo pitanje koje se čini ima neprijeporan, te sada i očigledan odgovor: ima li svećenik pravo uskratiti krštenje djetetu rođenom izvan braka?
– Naravno da ima.
Osim toga, svećenik ima pravo odbiti krštenje djeteta koje je rođeno u braku.
Ovako piše u Zakoniku kanonskog prava:
Kan. 868 – § 1. Da bi se dijete dopušteno krstilo, potrebno je:
1. da pristanu roditelji, barem jedan od njih ili tko ih zakonito zamjenjuje;
2. da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi pošto se razlog obrazloži roditeljima.
Standardni primjer može biti roditelj ili roditelji koji izričito kažu da nemaju namjeru odgojiti dijete unutar Crkve. Pretpostavlja se da je češća situacija ona u kojoj roditelji potpišu dokument o toj namjeri, ali svećenik odluči da dokazi upućuju na nešto sasvim drugo. Specifičan primjer bi mogao biti neudana majka koja trenutno živi u vanbračnoj vezi, a ne pokazuje nikakve znakove da je želi prekinuti.
Važno je imati na umu da, između ostalog, postoji prostor za tumačenje značenja “osnovana nada” i “te nade nema“. Osim toga, uvijek postoji dovoljno mjesta za dobronamjerno neslaganje s činjeničnim stanjem u svakom pojedinom slučaju.
Ono što je jasno, međutim, jest da je svećenikov zadatak donijeti ozbiljno odluku.
Ono što je također jasno jest činjenica da okolnosti slučaja – odnosno namjere ili radnje roditelja zbog kojih postoji razlog sumnjati da će dijete biti odgojeno kao katolik – koje očito nisu djetetova krivica su ovdje – nevažne. Ili, da postavimo stvar na politički nekorektan način, nije djetetova krivnja ni to što su mu roditelji možda hindusi ili muslimani.
Papa ima naviku navoditi stvari koje su tehnički apsolutno točne i neosporne – nezakonitost nije razlog (sam po sebi) za odbijanje krštenja, milosrđe je u središte katoličkog učenja, osuđivati druge ljude je pogrešno i tako dalje – ali način na koji se one izriču i zatim prenose putem medija zapravo podrazumijevaju stvari koje su lažne, pa čak i opasne.
Problem je u tome što šire sumnju među vjernim katolicima u bitnim elementima vjere.
Krštenje je sakrament od bezgranične važnosti (kao i svi sakramenti, naravno). Ili da citiramo papu, ono nije samo “nagrada” – ponajmanje za dijete.
