Iskorjenjivanje siromaštva se često navodi kao cilj modernog, liberalnog Zapada. Neki političari su čak proglasili “Rat protiv siromaštva”, taj pojam je toliko utisnut u zapadni um da je postao gotovo neporeciv. On je postao temeljni stup razmišljanja gotovo svake osobe (i organizacije) u Zapadnom svijetu, od običnih vjernika koje se brinu za siromašne do većine sekularnih humanista koji su skloni utopijskim vizijama. Siromaštvo je veliki neprijatelj koji mora biti uništen!
Jedini je problem što je to u suprotnosti s Evanđeljem!
Mogu zamisliti izraz nevjerice na vašem licu, možda vam je i neugodno što ovo spominjem, pa vrijedi podijeliti citat kardinala Roberta Saraha, jer navodi jednu značajnu razliku na koju se trebamo podsjetiti. Iako vas ono što on kaže može šokirati, ipak vas potičem da ga pažljivo pročitate i dobro razmotrite; jer razlika koju spominje je kritična. Ne samo da o tome ovisi Evanđelje, već i kulture i životi pojedinaca diljem svijeta. Jer doista, u ime iskorjenjivanja siromaštva do izražaja dolaze najgori oblici arogancije Zapada. To je bahatost koja čak ni ne uviđa da je spremna uništiti i same siromaha i sve što oni ljube u ime svog “plemenitog” cilja.
Kardinal Robert Sarah nije početnik u ovoj raspravi. Odrastao je u osiromašenom području Afrike, a kasnije je bio na čelu rimskog dikasterija, Cor Unum, dobrotvorne ruke Svete Stolice. Odlomak koji prenosimo je skraćena verzija kardinalovog odgovora na pitanje, objavljeno u knjizi, Bog ili ništa:
“Evanđelje nije slogan. Isto vrijedi i za naše aktivnosti u umanjivanju patnje …
Moramo raditi ponizno i imati duboko poštovanje za siromašne. Na primjer, sjećam se kako sam se zgrozio kada sam čuo reklamni slogan jedne katoličke karitativne organizacije, koji je bio gotovo uvredljiv za siromašne: “Borimo se za nultu stopu siromaštva” … Niti jedan svetac se nikada nije usudio govoriti tako o siromaštvu i siromašnim ljudima.
Sam Isus nije imao pretenzije ovakve vrste. Ovaj slogan ne poštuje ni Evanđelje ni Krista. Još od Staroga zavjeta, Bog je sa siromašnima; i Sveto pismo neprestano govori o “siromasima Jahvinim“…
Siromaštvo je biblijska vrijednost koju Krist potvrđuje, koji naglašeno uzvikuje: “Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko” (Mt 5, 3). … Siromašna osoba je netko tko zna da, sam, ne može preživjeti. Njemu su potrebi i Bog i drugi ljudi kako bi cvjetao i rastao. S druge strane bogati ljudi od nikoga ništa ne očekuju. Oni imaju dovoljno za svoje potrebe, bez pozivanje na svoje susjede ili na Boga. U tom smislu, ljudsko bogatstvo može dovesti do velike tuge i usamljenosti ili do strašnog duhovnog siromaštva. Kako bi mogao jesti i brinuti se o sebi, čovjek se mora okrenuti nekome drugome, što nužno dovodi do velikog proširenja njegova srca. To je razlog zašto su siromašni najbliži Bogu i žive u velikoj solidarnosti jedni s drugima; oni iz tog božanskog izvora izvlače sposobnost da budu obazrivi prema drugima.
Crkva se ne smije boriti protiv siromaštva, već voditi bitku protiv bijede, posebno materijalne i duhovne bijede. … [kako bi svi] mogli imati minimum potreban za život. …
No, ne smijemo stvarati zabunu između bijede i siromaštva, jer se tome ozbiljno protivi samo Evanđelje. Podsjetimo se što nam je Isus rekao: “Siromašne ćete imati uvijek uz sebe…” (Iv 12, 8). Oni koji žele iskorijeniti siromaštvo čine od Sina Božjega lažljivca. …
[U svojoj godišnjoj korizmenoj poruci u 2014. godini] papa Franjo prihvaća ono što sveti Franjo naziva “Gospođa siromaština“. … Sv Franjo Asiški je htio biti siromašan, jer je Krist izabrao siromaštvo. Ako on siromaštvu pridaje kraljevsku vrlinu, to je zato što je ona briljantno zasjala u Isusovom životu … i u životu njegove majke, Marije iz Nazareta. …
Isto tako, često mislim na zavjet siromaštva koji polažu redovnici … [oni] to čine kako bi bili što bliže Kristu. Sin [Božji] je htio da budemo siromašni, kako bi nam pokazao najbolji put po kojem se možemo vratiti Bogu. …
Sin Božji ljubi siromašne; drugi ih žele iskorijeniti. Koja lažljiva, nerealna, gotovo tiranijska utopija! Uvijek se divim Gaudium et Spes u kojem piše: “Duh siromaštva i ljubavi je slava i svjedok Kristove Crkve” (GS 88).
Moramo biti precizni u našem izboru riječi. Jezik UN-a i njegovih agencija, koji žele suzbiti siromaštvo, koji ga brkaju s bijedom, nije od Kristove Crkve. Sin Božji nije došao razgovarati sa siromasima služeći se ideološkim parolama! Crkva mora protjerati ove parole iz svog jezika. Jer one zbunjuju i uništavaju narode koji pokušavaju sačuvati slobodu svoje savjesti.”
