Naslovnica Crkva Isti korijen, dva lica: kako su modernizam i tradicionalizam izrasli iz iste...

Isti korijen, dva lica: kako su modernizam i tradicionalizam izrasli iz iste krize

Iako ne mogu sve sedevakantističke skupine izravno povezati s Bratstvom svetoga Pija X. (SSPX), međusobno prožimanje koje se događa u tim tijesno povezanim zajednicama stvorilo je zajednički, mračni i zavjerenički svjetonazor, popraćen elitizmom i skrupuloznošću, koji ima više zajedničkoga s kalvinizmom nego s katolicizmom. Ovdje se sola traditio zamjenjuje za sola scriptura u autonomnom stavu koji se može mjeriti s modernističkim samoodređenjem. Disfunkcionalni tradicionalizam zapravo je modernizam odjeven u klerički habit. Štoviše, oba imaju zajednički temelj u tomističkom urušavanju: gubitku sidra duše u Bogu, koji neizbježno rađa subjektivizam.

Mnogi vjeruju da sadašnja kriza u Crkvi proizlazi iz novije povijesti. Tradicionalisti često krive vanjske, nekatoličke sile koje su navodno infiltrirale Crkvu u sklopu velike zavjere. Modernisti pak mogu ukazivati na disfunkcionalnost ograničenu na postrevolucionarnu Francusku. No, suprotno i jednima i drugima, pomna teološka i povijesna analiza upućuje na unutarnje intelektualne sile koje su se tijekom više od 600 godina razvijale unutar Crkve i koje su, ironično, iznjedrile i modernizam i disfunkcionalni tradicionalizam. „Susreli smo neprijatelja – i on smo mi.“

Pažljiva teološka i povijesna analiza pokazuje da su unutarnje intelektualne sile, koje su tijekom šest stoljeća klijale unutar Crkve, ironično iznjedrile i modernizam i disfunkcionalni tradicionalizam.

Sadašnja kriza proizašla je iz ideološke zaraze koja se široko proširila i zahvatila oba ekstrema, pri čemu se kao lažna alternativa nudilo ili demoniziranje ili idoliziranje svijeta. Kako opisuje veliki tomistički učitelj 20. stoljeća, o. Reginald Garrigou-Lagrange, u djelu Bog: Njegovo postojanje i njegova narav, ta je zaraza metafizički slom unutar skolastike, koji seže od vrhunca tomizma do njegova propadanja u voluntarizam preko univočnosti bitka Ivana Duns Skota i Via Moderna Williama Ockhama – čiji je nominalizam stvarnost lišio njezinih inherentnih svojstava i time nužno doveo do slijepoga voluntarizma. Ta je iskrivljena teologija dovela do Lutherova duhovnog sloma i zapalila protestantsku reformaciju. Lutherov Bog bio je Deus absconditus: zastrašujući i skriven.

Voluntarizam utemeljuje vjeru u volji (voluntas), a ne u razumu. Ako razum postane nesposoban razabrati objektivnu istinu, vjera postaje slijepa i subjektivna. Voluntarizam Boga prvenstveno promatra kao Apsolutnu Volju, a ne kao Ljubećega Oca čiji su postupci u skladu s njegovom vlastitom dobrotom.

U voluntarizmu je nešto proizvoljno dobro zato što Bog to zapovijeda, a ne zato što Bog zapovijeda dobro jer je on sama Dobrota. Budući da je Luther Boga promatrao kao proizvoljnu Suverenu Volju, kao neku vrstu crne kutije hirovitosti i užasa, razvio je pogrešni nauk o „opravdanju samo vjerom“ kako bi se nosio s nepodnošljivim teretom koji nije mogao nositi.

Duh toga sloma progonio je Crkvu i nakon reformacije. Iako je većina teologa odbacila voluntarizam koji je zarazio Luthera, nisu uspjeli u potpunosti obnoviti Akvinčevu dinamičku participativnu metafiziku, nego su je pokušali kodificirati u logičke formule, što je kulminiralo zloglasnom Cajetanovom konstrukcijom:

Božja bit / Božje postojanje = čovjekova bit / čovjekovo postojanje.

Isusovačka se skolastika osobito udaljila pod utjecajem Francisca Suáreza, čija je sinteza iz 16. stoljeća u srce Crkve unijela svojevrsni trojanski konj voluntarizma. Te je pogreške briljantno dijagnosticirao talijanski tomist 20. stoljeća, o. Cornelio Fabro.

Suárezove Disputationes Metaphysicae koristili su čak i protestanti pri oblikovanju njemačkih udžbenika „školske metafizike“, koji su utjecali na mišljenje Immanuela Kanta. Suárezovo je djelo također utjecalo na priručnike za sjemenišnu izobrazbu u 19. i 20. stoljeću. Udaljio se od Akvinčeve analogije bitka i, poput Skota, predložio inačicu univočnosti bitka. Univočnost svodi transcendentnoga Boga na silu koja se nalazi na istoj razini postojanja kao i čovjek. Umjesto da se čovjekovo postojanje shvaća kao dinamično sudjelovanje, po analogiji, u samom Božjem Bitku, čovjek se svodi na slobodno lebdeću, nepomičnu apstrakciju podložnu hirovima Proizvoljnoga Boga.

Univočnost stoga proizvodi voluntarizam i otvara put lažnoj dijalektici: Bog je ili jednak cjelokupnom stvorenju ili je samo snažnija, konkurentska sila unutar njega. Deizam je ono što nastaje kada čovjek toga prijetećeg Boga potpuno potisne na rub. Samo transcendencija – koja zahtijeva dinamičnu analogiju bitka – može očuvati slobodnu volju, sudjelovanje u Razumnom Logosu i naravno dobro.

Isusovačka se skolastika osobito udaljila pod utjecajem Francisca Suáreza, čija je sinteza iz 16. stoljeća u srce Crkve unijela svojevrsni trojanski konj voluntarizma.

U 18. stoljeću utjecaji Luthera i Suáreza sjedinili su se u Immanuelu Kantu, kumу modernizma. On je Lutherova „crna kutija“ Boga primijenio univerzalno. Čovjek je bio zatvoren unutar fenomena vlastitoga uma i nije mogao prijeći njegove granice kako bi dosegnuo stvarnost samu po sebi. Cijeli je svemir postao crna kutija. „Sapere aude!“ („Usudi se znati!“) proglasio je Kant – poklič prosvjetiteljstva kojim se čovjeka pozivalo da odbaci vanjski autoritet i osloni se na autonomni razum. Utemeljujući moralnost unutar ega, a ne na zakonu koji je dao Bog, Kantov je sustav potaknuo odbacivanje objektivne božanske objave i redefiniranje dobra i zla: tragičnu reprizu čovjekova istočnoga grijeha u Edenskom vrtu.

„Filozof“ kojega identificira enciklika svetoga pape Pija X. protiv modernizma, Pascendi Dominici Gregis, prvenstveno se odnosi na Kanta. Iako je Kant vjerovao da uzdiže razum, njegovo odvajanje ljudskoga razuma od vanjske stvarnosti odvojilo je čovjeka od objektivne istine i prisililo ga na potpuno oslanjanje na autonomnu volju – što je vodilo prema krajnjem voluntarizmu slijepe vjere, a kod kasnijih filozofa prema preoblikovanju Boga i svijeta kao projekcije ljudske svijesti.

Katolički intelektualci u Njemačkoj i Francuskoj krajem 19. i tijekom 20. stoljeća sintetizirali su tu modernu filozofiju s katolicizmom kako bi stvorili panenteističke inačice Vjere. Potomci toga pokreta u 20. stoljeću bili su isusovci Karl Rahner i Pierre Teilhard de Chardin, čiji panenteizam prožima suvremenu isusovačku ekoteologiju, vidljivu u Laudato si’. Teilhardova teologija predlaže Krista koji je „Omega točka“ razvoja kozmosa. Jedinstveno utjelovljenje Isusa iz Nazareta zamjenjuje se kristogenezom, u kojoj sva materija evoluira prema Kozmičkom Kristu.

Disfunkcija na tradicionalističkoj strani nastala je kada se isti taj degenerirani tomizam sudario s postrevolucionarnom Francuskom. Zbog traume revolucije francuski su katolici razumljivo razvili stav straha i radikalnog nesudjelovanja u sekularnom društvu. Razum, lažni bog prosvjetiteljstva, potisnut je u korist bezumnog posluha tradiciji – shvaćenoj kao kodeks nauka nedostupnih dokazivanju razumom; upravo onoj slijepoj vjeri i voluntarizmu koje smo vidjeli kako nastaju kod Luthera i Kanta.

Ta se škola izvorno nazivala francuskim tradicionalizmom, a tu je ideologiju Crkva osudila nizom rimskih dekreta i konačno na Prvom vatikanskom saboru u Dei Filius. Crkva je tu tradicionalističku pogrešku nazvala „fideizmom“, istom oznakom koju je sveti Pio X. primijenio na Kantov modernizam u Pascendi Dominici Gregis.

Uvjetovani voluntarističkim odbacivanjem Razumnoga Logosa, u kojemu sva ljudska bića prirodno sudjeluju po analogiji, kasniji francuski integralisti – uključujući osobe koje su oblikovale formaciju nadbiskupa Marcela Lefebvrea – bili su skloni tradiciju promatrati kao kruti vanjski kodeks koji zahtijeva poslušnost i satire svoje neprijatelje, umjesto kao skup božanskih načela koja bi mogla iznutra preobraziti sekularno društvo.

Podržavali su L’Action Française, krajnje desni pokret koji je demonizirao navodne neprijatelje katoličke monarhije, poput Židova, slobodnih zidara, imigranata i protestanata. Te je neprijatelje bilo lako smatrati u temelju manjkavima – kao odjek jansenističke potpune izopačenosti i lišenima naravnoga dobra koje naučava tomizam. Papa Lav XIII. pokušao je to ispraviti svojom politikom ralliementa, a papa Pio XI. osudio je L’Action Française 1926. godine.

Pokret su mnogi francuski katolici podupirali kao pragmatičnu strategiju za obnovu l’ancien régimea. New Catholic Encyclopedia navodi liniju utjecaja od francuskog tradicionalizma preko L’Action Française do o. Henrija Le Flocha, koji je vodio Lefebvreovu sjemenišnu formaciju i bio razriješen dužnosti rektora zbog glasne potpore toj skupini nakon njezine osude. Lefebvre nikada nije u potpunosti priznao mračnu stranu pokreta – uključujući njegove subverzivne i nasilne metode, njegov sociopolitički naturalizam i antisemitizam koji je poslije pogodovao suučesništvu višijevskog režima u holokaustu.

Iako je Lefebvre bio složena osoba, herojska u svojoj revnosti za Vjeru i tradicionalnu latinsku misu, očito je bio pod utjecajem te francuske kontrarevolucionarne loze, osobito u tome što je vanjske, nedavne sile smatrao prvenstvenim objašnjenjem suvremenih zala. Tako je postavljen temelj za zavjerenički i farizejski svjetonazor: mentalitet „mi protiv njih“ i trajno traženje trunke u oku bližnjega umjesto grede u vlastitome.

Suvremeni tradicionalisti pokazuju isti svjetonazor kada nisu sposobni pronaći naravno dobro u sekularnom društvu i demoniziraju „organizirane sile naturalizma“ – pojam kojemu je bilo izloženo gotovo sve klerstvo SSPX-a i sedevakantizma, osobito preko Lefebvreova promicanja zavjereničkog svjetonazora o. Denisa Faheya. Sedevakantizam taj razvoj radikalizira u sveobuhvatnu zavjeru, mentalitet „mi protiv svih ostalih“. Kada je sve iluzija, laž i zloba, možda je i Zemlja ravna – kako neki vjeruju.

U tom svjetonazoru milost se natječe s naravi, umjesto da milost nadređeno upravlja naravi i usavršava je. Milost odbija narav kao što ulje odbija vodu. Milost postaje samo „sveti“ dio naravnoga područja, umjesto da ga u potpunosti nadilazi. Modernisti, kao druga strana iste voluntarističke medalje, skloni su naravni i nadnaravni poredak promatrati kao toliko isprepletene da postaju nerazlučivi.

Temeljna pogreška na obje strane jest desupernaturalizacija stvarnosti – izdaja tomizma u kojoj su nestali Božja transcendentna stvarnost i dobrota.

U tradicionalističkom naturalizmu Bog nalikuje Lutherovu Deus absconditus – udaljenom gospodaru koji čeka da čovjek pogriješi u vanjskom pridržavanju njegovih zapovijedi. Taj je pogled još izraženiji među sedevakantistima zbog njihova dubljeg odbacivanja razuma. Bog kao Proizvoljna Suverena Volja zapovijeda neprozirne pojedinosti, a milost postaje odraz Božje naklonosti prema čovjeku, a ne nadnaravna stvarnost sposobna iznutra preobraziti čovjeka. Katolički se život pretvara u trčanje kroz rukavicu prepreka. Sveprožimajuća budnost, vanjsko prilagođavanje pravilima i rubrikama te strah od onečišćenja od strane izopačenih masa guše ljubav.

Primjer voluntarizma u priručnicima 20. stoljeća jest njihova usredotočenost na jasno određenu granicu između lakog i teškog grijeha, čime se nastoji umanjiti središnja važnost unutarnjih čimbenika u smrtnom grijehu. Klasičan primjer jest određivanje teške materije u grijesima protiv treće zapovijedi. Više od dva sata „služinskog“ rada nedjeljom smatra se teškom materijom. Time se stvara dojam Boga koji se skriva iza grmlja sa štopericom i čeka nesretnika da prijeđe vremensku granicu koja vodi u vječnu osudu. Istodobno se stvara dojam da bi čovjek cijelu nedjelju mogao provesti nadoknađujući posao i odgovarajući na poslovne e-poruke, a da time ne obeščasti Boga. Garrigou-Lagrange žali zbog pretvaranja umova u priručnike i „zamjenjivanja duboke dinamike života milosti umjetnim mehanizmom“ u predgovoru djelu Tri doba unutarnjega života.

Premda je taj pristup bio dobronamjeran, ovakav je „kuharnički“ pristup već prije Drugoga vatikanskog sabora osiromašio praksu Vjere. Sedevakantizam zadržava taj mentalitet i dodaje mu dodatne terete izolacije i radikalne autonomije, pa stoga nije čudno što kod svojih sljedbenika lako proizvodi vatrenu oluju paralizirajuće nesigurnosti i skrupuloznosti.

Tragedija svakoga oblika voluntarizma jest u tome što ostavlja dušu zaglibljenu na naravnoj razini. U okruženju koje ne pokazuje naravno sudjelovanje u Logosu i njegovu sposobnost uzdignuća stvarnom, nadnaravnom milošću, duši je otežano primiti ili razvijati nadnaravne kreposti.

U sedevakantističkim kapelama skrupuloznost proizašla iz voluntarizma dodatno se pojačava načelom sola traditio i privatnog prosuđivanja. Mnogi vjernici dolaze u kapelu nakon što su proveli bezbroj sati ispunjenih tjeskobom proučavajući tumačenja kanonskoga prava i papinskih enciklika. Pomno proučavaju rubrike mise tražeći svako odstupanje. Jedna je osoba tvrdila da je novi obred ređenja nevaljan zato što kandidatu nije podignuta odjeća na tradicionalno propisan način. Druga je tvrdila da upravo ukidanje traditio instrumentorum čini novi obred ređenja nevaljanim.

U modernističkom naturalizmu voluntarizam se očituje kao prvenstvo subjektivne ljudske volje, koja se poistovjećuje s Božjom voljom. Budući da želimo milosrđe bez žrtve, Bog se redefinira kao Gola Volja koja je sama Milost. Njegovo se milosrđe tako odvaja od njegove pravednosti – „milosrđe“ se svodi na sentimentalno popuštanje koje potvrđuje ljudsku želju umjesto da preobražava ljudsku narav. Taj progresivni voluntarizam podrazumijeva sveopće spasenje, jer je Bog zatvoren u Terapeutsku Popustljivu Volju čiji je način djelovanja udovoljavanje ljudskoj volji.

Posljedica tradicionalističkog naturalizma bila je ta da je modernistima dao materijal za metafizičke pogrešne dijagnoze i pretjerane reakcije, pa su predlagali vjeru sentimentalnosti i dobrih namjera. Modernisti su ispravno prepoznali politički i društveni naturalizam tradicionalista kao kompromitiranje katoličkih načela i pristup koji vodi u slijepu ulicu, zbog čega su posegnuli za vlastitim, također nezadovoljavajućim rješenjima.

Lutherov slom pod voluntarizmom i njegovo naknadno oblikovanje permisivnih nauka kako bi se s njim nosio analogni su trajnoj borbi unutar Crkve između tradicionalističkog i modernističkog naturalizma. Kriza prije i nakon Drugoga vatikanskog sabora posljedica je natezanja između ta dva pogrešna sustava, koji i dalje postoje u otrovnoj simbiozi. Reakcija na modernizam tjera duše u tradicionalistički bunker, a disfunkcionalnost tradicionalizma daje život modernizmu. „Đavolska dezorijentiranost“ koja se danas vidi u Crkvi odražava trajno nadmetanje između ta dva sustava.

Ovu hegelovsku rušilačku kuglu moguće je zaustaviti samo nadilaženjem lažne dijalektike i uzdizanjem iznad kaosa – prema središtu, poput dizala svete Terezije – koje je Akvinac zabilježio kao mjesto kreposti. Zlatna sredina vrhunac je izvrsnosti između dviju dolina s obje strane – ondje gdje Božja nadnaravnost aktivno održava samo postojanje naravi i omogućuje njezino otkupljenje milošću.

Uvid da krivnju treba podijeliti na više strana ponizuje i, nadamo se, omogućit će ponovnu izgradnju suglasja oko Anđeoskoga Naučitelja, što je nužno za rješenje krize.

Nakon što sam predložio metafizičku dijagnozu problema kojima sam svjedočio unutar sedevakantizma, bio sam potaknut uspostaviti teološko pobijanje utemeljeno na učiteljstvu Crkve – lijeku koji mi je omogućio povratak u Crkvu. Taj lijek, kao i sažetak koji pokazuje put prema potpunom ozdravljenju od krize, bit će obrađeni u III. dijelu ove serije.

 Izvor