Naslovnica Crkva Crkva u dijalogu: Kako pristupiti i kome se obratiti?

Crkva u dijalogu: Kako pristupiti i kome se obratiti?

Pastoralna konstitucija Drugoga vatikanskog sabora Gaudium et Spes kaže da je Crkva dužna odgovoriti na „trajna pitanja koja ljudi postavljaju o ovom sadašnjem životu i životu koji dolazi te o odnosu jednoga prema drugome“, i to „jezikom razumljivim svakom naraštaju“. Isto se tako često može čuti da bi Crkva trebala biti „u dijalogu“ s modernim svijetom. To nije isto što i „praćenje“ ljudi, što samo po sebi pretpostavlja da nema neslaganja. U dijalogu se sugovornici mogu međusobno ne slagati, nadajući se da će tako doći do boljega razumijevanja jedni drugih.

Prihvatimo stoga zasad pretpostavku da je dobro što Crkva sebi postavlja cilj ulaska u dijalog s ovim naraštajem. Ali s kime? I koji bi im jezik bio razumljiv? „Modernost“ nije monolitna cjelina. Crkva nema samo jednoga partnera u dijalogu, nego čitav niz njih, a svaki od njih ima vlastite pretpostavke i vlastiti „jezik“. Stoga Crkva mora naučiti govoriti na više jezika različitim publikama. Da bi bila učinkovita, njezin se pristup mora razlikovati ovisno o skupini kojoj se obraća.

Neki od Crkvenih sugovornika, primjerice, još uvijek prihvaćaju staru prosvjetiteljsku dihotomiju između razumnog „znanstvenog“ i nerazumnog „vjerskog“ pogleda. Crkva se toj skupini obraća nastojeći pokazati razumnost vjere. Takvi su tekstovi obično više „filozofski“ i pojmovno gušći.

Kada Crkva nastoji pokazati da su postavke vjere jednako razumne kao i bilo koja filozofija, pojavit će se „biblijski kršćani“ koji će Crkvu optužiti da podvrgava Sveto pismo ljudskom razumu i stvara „nebiblijsku teologiju“. Kada Crkva nastoji pokazati koliko su njezini stavovi dobro utemeljeni u Bibliji, prosvjetiteljska će je skupina optužiti da vjeruje u autoritet zastarjeloga, arhaičnoga teksta. Situacija je, dakle, još složenija od same potrebe da se nauči govoriti više jezika. Govoriti „razumljivo“ jednoj skupini može udaljiti druge.

Ima i onih kojima je jezik prosvjetiteljske znanosti i razuma previše ograničavajući. Oni više vole jezik strasti i ljepote. Za njih je filozofski jezik kojim se Crkva služi u razgovoru sa znanstvenicima previše „logičan“, previše „deduktivan“, previše vezan uz filozofske kategorije. Crkva, kažu, treba biti više „pastoralna“, pod čime misle da treba biti „otvorenija“, pažljivija prema ljudskim emocijama i njihovu „proživljenom iskustvu“. To je u redu, ali takav pristup ne funkcionira dobro sa svima, osobito ne s prirodoslovnim znanstvenicima i ozbiljnim filozofima kojima takvi „emocionalni apeli“ djeluju kao manipuliranje neupućenima.

Neki, poput marksista, kritiziraju Crkvu jer je pretjerano zaokupljena nebeskim stvarnostima, a nedovoljno onim nepravdama koje postoje na zemlji. Vjeru nazivaju „opijumom naroda“ jer, prema njihovu mišljenju, nada u nebo vjernike umrtvljuje pred zlostavljanjem i nepravdama koje sada trpe, osobito pred političkim i društvenim nepravdama. To je očito nepravedna kritika, budući da se Crkva nikada nije ustručavala boriti protiv ljudske nepravde i da nijedna skupina nije učinila više za pomoć siromašnima i radničkim slojevima od Crkve. Stoga Crkva daje izjave o političkim, društvenim i gospodarskim nepravdama.

No kada to čini, druge će je skupine kritizirati da je „previše politička“, inzistirajući da bi Crkva trebala biti usredotočena poput lasera na „dovođenje ljudi u nebo“. A kada Crkva brani siromašne i najslabije u društvu, sljedbenici Friedricha Nietzschea optužuju je da podupire „ropski moral“, potkopavajući snagu, polet i „muževnost“ kulture.

Crkva mora biti u dijalogu sa svim tim različitim skupinama. Ali „jezik“ i pristup kojim se Crkva obraća jednoj skupini neće nužno funkcionirati s drugima. Za neke se Crkveni dokumenti previše temelje na Svetom pismu. Za druge u njima nema dovoljno Svetoga pisma. Za neke nema dovoljno društvene zauzetosti. Za druge je društvene zauzetosti i previše. Neki kritiziraju Crkvu da je „nedemokratska“ i „monarhistička“. Drugi je osuđuju kao „socijalističku“. Neki se žale da bi trebalo biti više osuda političara. Drugi inzistiraju da ih uopće ne bi trebalo biti.

Jeste li ikada razgovarali s nekim nasamo, a onda se u razgovor ubacila treća osoba koja, ne razumijevajući povijest i kontekst vašeg razgovora, iznese komentar, kritiku ili pitanje koje ima malo ili nimalo veze s onime o čemu ste razgovarali? Smeta li vam to? Jeste li ikada poželjeli reći: „Hej, prvo shvati o kakvom se razgovoru radi prije nego što se ubaciš; potpuno si pogrešno shvatio što govorimo“?

Ako jeste, onda biste možda mogli reći sami sebi, kada čitate Crkveni dokument čiji vam stil i ton nisu po volji, nešto poput ovoga: „Znate, možda ovaj dokument nije namijenjen meni. Možda ja nisam osoba s kojom ovaj dokument vodi razgovor. Možda je namijenjen nekomu drugom, s drukčijim pitanjima i brigama.“ Uostalom, na svijetu postoje i drugi ljudi i nisu svi poput vas. Crkva nastoji obratiti se svima. Ali ne može se uvijek svima obraćati u jednom te istom dokumentu, služeći se istim jezikom i istim pristupom.

Postoji i ovo. Kao student naučio sam da, kada govori mudar učitelj, treba slušati. Imao sam učitelje koji su bili briljantni znanstvenici i izvrsni predavači, a bilo je i onih koji su bili briljantni, ali nisu bili dobri predavači. Neki su bili izvanredni u sokratovskom postavljanju pitanja, ali većina nije. A jedan je od njih tiho mrmljao sjedeći za stolom, no ako biste ga pažljivo slušali, otkrili biste ne samo da je njegovo znanje bilo zadivljujuće, nego i da je imao urnebesno suptilan, suhi smisao za humor.

Poanta je u ovome: ako znate da netko posjeduje dar mudrosti, slušate ga svim svojim umom i srcem, bez obzira na to kako vam tu mudrost prenosi. U protivnom, to je kao da vam netko posluži najbolji i najhranjiviji obrok koji ste ikada u životu pojeli, a vi ga odbijete zato što vam se ne sviđa stil tanjura na kojem je poslužen.

Tako se nećete nahraniti.

Izrvo