Naslovnica Crkva „Lav XIV. povukao crtu u liturgijskim ratovima: Nova misa ostaje – što...

„Lav XIV. povukao crtu u liturgijskim ratovima: Nova misa ostaje – što će biti s tradicionalnom?“

Na svojoj općoj audijenciji 26. kolovoza papa Lav XIV. osvrnuo se na Sacrosanctum Concilium, dokument Drugoga vatikanskog koncila o liturgiji, ponudivši dosad najdetaljniju katehezu o liturgijskim reformama koje je proveo papa Pavao VI. i o takozvanom Novus Ordo.

Njegove su riječi sada pomno analizirane iz više krugova koji u njima traže naznake smjera kojim će krenuti kada je riječ o spornim pitanjima koja se kovitlaju oko takozvanih „liturgijskih ratova“.

Mislim da je ukupna poruka koju je prenio tipična za njegov dosadašnji stil. Njegove su riječi oprezne, ali jasne: daje do znanja da Katolička Crkva pod njegovim vodstvom neće krenuti ni u jednom smjeru koji bi ugrozio njezino jedinstvo. Također ne daje nikakav znak da nas u budućnosti očekuju velike promjene liturgijske prakse. Stoga, kao i u mnogim drugim stvarima ovog mladog pontifikata, u njegovim se riječima osjeća određena smirenost za koju mislim da je svjesno odabrana kako bi se poslala poruka da se ljudi trebaju odmaknuti od liturgijskog ruba provalije i početi o tim pitanjima razmišljati trezvenije.

Papa Lav nije rekao apsolutno ništa o tradicionalnoj latinskoj misi i nije dao ni najmanju naznaku da je pred ukidanjem Traditionis Custodes, apostolskog pisma pape Franje kojim su uvedena stroga ograničenja njezina slavlja. Nije spomenuo ni raniji motu proprio pape Benedikta XVI., Summorum Pontificum, kojim je liberaliziran pristup starijem obredu mise, a koji je papa Franjo potom ukinuo.

Stoga su oni koji su u njegovim riječima tražili snažnu potvrdu bilo jednog bilo drugog pristupa najvjerojatnije ostali razočarani. Netko bi mogao tvrditi da bi, ako mu je cilj smiriti napetosti i promicati crkveno jedinstvo, strategija ignoriranja slona u dnevnoj sobi kratkoročno mogla djelovati. No u jednom će trenutku to pitanje prisiliti papu da zauzme stav i položi karte na stol.

Ali ako se njegove riječi pažljivo pročitaju, jedna se točka ne može zaobići, a ona neće usrećiti mnoge takozvane tradicionaliste. Naime, misa Pavla VI. ostaje; ona sama po sebi nije ni na koji način pogrešna, doista pokazuje kontinuitet s predajom i vjerno provodi liturgijska načela iznesena na Koncilu. Što će se dogoditi s tradicionalnom latinskom misom, papa ne govori. Ali ono što govori jest da misa Pavla VI. neće nestati kao normativni oblik mise te da su sva druga razmatranja podređena toj jednostavnoj činjenici.

Ipak, središnje mjesto u njegovu nastojanju da smiri napetosti zauzima potvrda da je misa Pavla VI. u punom skladu s predajom Crkve te da doista utjelovljuje mnoge reforme koje je Koncil zahtijevao. On kaže:

Budući papa sveti Pavao VI. potvrdio je da vjernici „ne mogu i više ne smiju ostati šutljivi i pasivni. Njihova tjelesna prisutnost ne može se pomiriti s njihovom duhovnom odsutnošću“.

Sličnost između tih izjava i onih koje će se pojaviti u br. 48 Koncilske konstitucije očita je:

„Crkva … žarko želi da Kristovi vjernici, prisutni u ovom otajstvu vjere, ne budu u njemu kao tuđinci ili nijemi promatrači.“

Naglasak u Lavovim riječima jest na tome da je Koncil razumio kako je opća reforma liturgije bila potrebna kako bi se povećalo aktivno sudjelovanje laika u misi. Laici ne smiju biti „šutljivi i pasivni“, kao da su samo „promatrači“ klerikalnog događaja u kojem imaju tek minimalnu ulogu. Ovdje se jasno aludira na činjenicu da je predkoncilska liturgija poticala takvu tihu pasivnost te da su laici doista vrlo često bili tek promatrači.

Mnogi kritičari reforme na takve riječi reagiraju vrlo oštro i ističu da je tiha kontemplacija na misi oblik aktivnog sudjelovanja te da je stoga tvrdnja kako je tradicionalna latinska misa (TLM) poticala pasivnost zapravo slamnati argument. I premda u tom zapažanju ima određene istine, ono je pretjerano apstraktno i zanemaruje povijesnu stvarnost prakse u mnogim predkoncilskim župama, gdje je bilo uobičajeno da se laici tijekom mise bave različitim privatnim pobožnostima ili da tiho i pasivno sjede čekajući trenutak za pričest.

Drugim riječima, postojao je razlog zašto je u Crkvi snažan liturgijski pokret postojao mnogo prije Koncila. Taj su pokret predvodili brojni pape i teolozi i ni na koji način nije bio neki liberalni pokušaj rušenja mise.

Papa Lav to jasno pokazuje u svojim riječima i podsjeća na brojne izmjene mise koje su već proveli prethodni pape:

Nadalje, želja za „općom reformom“ nije se pojavila iznenada, nego je bila vidljiva u djelovanju uzastopnih papa od početka dvadesetoga stoljeća, u skladu sa zahtjevima Liturgijskog pokreta. Tvrdnja da vjernici ne bi trebali sudjelovati u slavljima „kao tuđinci ili nijemi promatrači“ već je bila iznesena u Apostolskoj konstituciji pape Pija XI. Divini Cultus.

Nadalje, možemo se prisjetiti intervencija Pija XII. u vezi s uređenjem obreda Velikoga tjedna, koje je premjestio u sate koji odgovaraju događajima Uskrsa, nakon što su stoljećima bili pomaknuti u jutarnje sate. Također ne treba zaboraviti da je sveti Ivan XXIII. smatrao potrebnim pojednostaviti rubrike Časoslova i Misala, što je odobrio motu proprijem Rubricarum Instructum od 25. srpnja 1960., u kojem je zatražio iznošenje temeljnih načela za reformu liturgije.

To opažanje potom vodi Lava do ključnog zaključka:

Liturgijska reforma koju je promicao Drugi vatikanski koncil stoga je čvrsto ukorijenjena u živoj predaji Crkve. Ispravno razumijevanje te reforme također nam omogućuje da odbacimo zlouporabe koje su se pojavile u nekim dijelovima Crkve u postkoncilskom razdoblju i koje se, nažalost, s vremena na vrijeme događaju i danas, kada su neka od načela koja su u temelju same reforme dovedena do krajnosti ili pogrešno shvaćena.

Mnogi se neće složiti s tim zaključkom. Ukazat će na zanemarivanje zahtjeva Koncila da gregorijansko pjevanje i latinski jezik zadrže „prvo mjesto“ u misi kao pokazatelj da nova misa nije bila istinski vjerna provedba Koncila. S Lavom će se složiti da su se nakon Koncila pojavile „zlouporabe“ u liturgijskoj praksi, ali će tvrditi da su te zlouporabe gotovo neizbježno proizašle iz obilja mogućnosti unutar novih rubrika koje su omogućile da klerikalna „kreativnost“ izmakne kontroli.

To su važne kritike i ne treba ih olako odbaciti. Uostalom, i sam papa Benedikt, osoba takvog autoriteta, bio je kritičan prema nekim aspektima liturgijske reforme. Čak i papa Lav potvrđuje da se određene liturgijske zlouporabe događaju i danas. Nadalje, ako je stoljetna Tridentska misa mogla biti izmijenjena na tako radikalan način, zašto onda ne bismo mogli priznati da je misa Pavla VI., stara tek 57 godina, otvorena za daljnju reformu, kako su predlagali brojni teolozi „reforme reforme“?

Ipak, važno je primijetiti što papa Lav ne kaže. On ne kaže da je daljnja reforma reforme isključena. Ne kaže da je provedba nove mise bila savršena i da u Crkvi više nema mjesta za staru misu. Ali ono što kaže – i s time se slažem – jest da je nova misa potpuno pravovjerna, u skladu s predajom, u skladu s koncilskim pozivom na obnovljenu liturgiju te da je ona redoviti oblik mise za 99 posto katolika u svijetu. Stoga je svako razmišljanje iz nekog svijeta mašte o tome da bi ona trebala biti zamijenjena jednostavno beznadno nastojanje.

Misa Pavla VI. nije proizvod infiltracije slobodnih zidara niti tajne želje da se ona učini protestantskom. To je misa Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske Crkve, koju je proglasio jedan papa, a potvrdilo više drugih. Ona je pravovjerna i ispunjena milostima potrebnima za spasenje, i to ne unatoč sebi, nego upravo zbog svojega posve hvalevrijednog okretanja narodnom jeziku i aktivnom sudjelovanju vjernika.

Izvor