Sljedeći je esej na njemačkom jeziku 4. srpnja 2020. objavio Michael Charlier na portalu Summorum Pontificum, no tema je ponovno aktualna, pa smo ga učinili dostupnim u prijevodu.
Za sve one koji se osjećaju vezanima uz cjelokupnu katoličku tradiciju, Drugi vatikanski sabor predstavlja težak predmet. S jedne strane, znamo da Drugi vatikanski sabor nije mogao preokrenuti ništa od onoga što je Crkva oduvijek naučavala. S druge strane, živimo u okruženju u kojemu se čini da je mnogo toga preokrenuto naglavačke — a govori nam se da je upravo to bila volja Drugoga vatikanskog sabora, koju bi svatko trebao priznati. I to ne govore samo pojedinci čija bismo mišljenja mogli lako odbaciti, nego i brojni profesori teologije, gotovo svi komentatori u crkvenim medijima — a isto govore, ili barem prešutno odobravaju, i većina biskupa. Protivljenje „duhu Sabora“ i onome što se tako prikazuje čini se krajnjom „anatemom“ u Crkvi u kojoj se inače može gotovo sve reći, u sve sumnjati ili gotovo sve zahtijevati.
Stoga je korisno ponovno se prisjetiti kako je Joseph Ratzinger — mnogo prije nego što je postao Benedikt XVI., kada je kao mladi profesor teologije, pun velikih nada, i sam sudjelovao na Saboru — procijenio učinke tog navodnog početka „novog proljeća“, svega nekoliko godina nakon završetka Sabora. Njegova procjena, iznesena prigodom desete obljetnice Sabora (a kasnije vjerojatno neznatno prerađena za objavljivanje u jednoj od njegovih knjiga), počinje beskompromisnim realizmom i vodi prema otrežnjujućem uvidu da ni ovaj Sabor — poput nekih prethodnih — možda nije uspio ostvariti svrhu zbog koje je sazvan te je Crkvi možda nanio više štete nego koristi.
„Da su naše crkve, naša sjemeništa i naši samostani tijekom ovih deset godina postali prazniji, svatko može potvrditi kod statističara, ako to već sam nije primijetio; da je ozračje u Crkvi ponekad bilo ne samo hladno, nego upravo gorko i agresivno, također ne treba posebno dokazivati; da frakcijaštvo posvuda razdire zajednicu dio je našega svakodnevnog iskustva i prijeti radosti kršćanskoga života. Onaj tko takve stvari izgovori, vrlo brzo biva optužen za pesimizam i time isključen iz razgovora. No to su jednostavno empirijske činjenice, a njihovo nijekanje ne odaje toliko pesimizam koliko tihi očaj.“
Da nakon nekog sabora u početku može uslijediti velika pomutnja, Josephu Ratzingeru nije predstavljalo nikakvo iznenađenje. On navodi pismo Grgura Nazijanskog, koji je 382. godine odbio poziv da nastavi sudjelovati na Carigradskom saboru riječima koje danas zvuče uznemirujuće aktualno: „Da budem iskren, vjerujem da treba izbjegavati svaki sabor biskupa, jer nikada nisam vidio sretan ishod nijednoga od njih; niti ukidanje zloporaba … nego uvijek, naprotiv, ambicije ili prepirke oko toga kako postupati.“
Navodi još oštrije prosudbe Grgurova suvremenika i prijatelja Bazilija. Za Bazilija su sabori njegova vremena dovodili do „zastrašujućeg nereda i pomutnje“ te su cijelu Crkvu ispunjavali „neprestanim brbljanjem“.
Tek iz povijesne perspektive — smatra Joseph Ratzinger — veliki sabori 4. stoljeća postali su prepoznatljivi kao svjetionici Crkve koji su, u mijenama vremena, pomogli razjasniti identitet vjere. Ipak, prosudba tadašnjeg profesora o učincima tih sabora nije u potpunosti pozitivna. S vidljivom tugom prisjeća se teških raskola koji su ih slijedili i Crkvi nanijeli rane koje još nisu zacijelile: „Vjerni nasljednici velikog aleksandrijskog biskupa Ćirila osjećali su se izdanima formulacijama koje su bile protivne njihovoj svetoj predaji; kao monofizitski kršćani i danas čine znatnu manjinu na Istoku, a njihovo samo postojanje daje nam osjećaj koliko su teške bile borbe toga vremena.“
Oci Drugoga vatikanskog sabora nadali su se da će izbjeći tako teške posljedice time što će se suzdržati od bilo kakvog dogmatiziranja. „Sabor koji nije dogmatizirao i koji nikoga nije isključio“, smatra Joseph Ratzinger, „činio se sposobnim da nikoga ne uvrijedi, nikoga ne odbije, nego da privuče sve. U stvarnosti nije prošao ništa bolje od ekumenskih sabora koji su mu prethodili; danas nitko ozbiljno ne može osporiti razvoj događaja obilježen krizom u koju je doveo.“
Kao razloge za to tadašnji je profesor osobito istaknuo dva čimbenika: „Sabor je sebe shvaćao kao veliko ispitivanje savjesti Crkve; u konačnici, želio je biti čin pokore, čin obraćenja.“ Posljedično, postojala je velika spremnost da se, više ili manje bez oklijevanja, sve ono što je svijet zamjerao Crkvi prihvati kao stvarna krivnja Crkve prema svijetu. Kako se ne bi nanijela nova krivnja, željelo se posvuda vidjeti i priznati samo ono što je dobro i što je vrijedno prihvatiti. No to nije dovelo samo do opće krize identiteta, nego je otvorilo i duboki jaz prema cjelokupnoj crkvenoj predaji, koja je sada morala izgledati bezvrijednom. Posljedično, mnogi su radikalni novi početak počeli smatrati jedinom alternativom.
Joseph Ratzinger kao drugi razlog prepoznaje naivni optimizam Kennedyjeva doba. „Možemo postići sve ako samo želimo i ako za to izdvojimo potrebna sredstva. Upravo je taj prekid s povijesnom sviješću — taj samomučeći oproštaj od prošlosti — doveo do ideje o ‘nultom satu’, u kojemu bi sve počelo iznova i u kojemu bi se napokon ispravilo sve što je dotad bilo učinjeno pogrešno. San o oslobođenju, san o nečemu posve drukčijem (!), koji je nedugo potom u studentskoj pobuni poprimio sve nasilniji karakter, također je u određenom smislu lebdio nad Saborom; upravo je taj san najprije nadahnuo ljude, a potom ih razočarao.“
Zaključak koji profesor Ratzinger izvodi iz ta dva motiva porazan je. Tamo gdje pokajanje vodi samo prema negativnom, ono se previše lako pretvara u oholost; istinsko pokajanje, naprotiv, „vodi Evanđelju — to jest radosti, uključujući i radost zbog samoga sebe. Oblik samookrivljavanja do kojega se na Saboru došlo u odnosu prema vlastitoj povijesti nije to prepoznao te je stoga doveo do neurotičnih pojava.“
Što ova procjena — iznesena više od deset godina nakon završetka Sabora — znači za Josepha Ratzingera? Odakle, prema njegovu mišljenju, treba početi kako bi se pokrenula ispravna recepcija Sabora, koja zapravo još nije ni započela? Kako bi odgovorio na to pitanje, on razmatra neke od temeljnih pojmova koji su oblikovali rasprave na Saboru.
Najprije razmatra ideju communio, odnosno „teologiju naroda Božjega“, koja je na posljednjem Saboru bila tako snažno naglašavana. U njezinoj praktičnoj provedbi, tvrdi, Sabor i oni koji su bili odgovorni za njegovu provedbu upali su u ozbiljne pogreške jer su communio i „kolegijalnost“ gotovo isključivo tumačili kroz odbore, vijeća, komisije i konferencije. O tome kaže: „Nitko ne može sumnjati da je nekontrolirano umnažanje takvih tijela dovelo do nevjerojatnog rasipanja energije i stvaranja planina besmislenog papira, dok su se najbolji umovi iscrpljivali u beskrajnim raspravama koje nitko nije želio, ali koje su, s obzirom na nove strukture, bile neizbježne.“
Zatim razmatra često istican pojam „jednostavnosti“. Pritom jasno daje do znanja da „jednostavnost“ nije značila siromaštvo ni odricanje od dostojanstva i ukrasa, nego prije svega opravdano inzistiranje na razumu i racionalnosti, što se ne smije shvatiti kao suprotno vjeri u Krista. U praksi je, međutim, to često dovodilo do podčinjavanja prosvjetiteljskom poimanju racionalnosti i zahtjevima duha vremena.
Na kraju svojih razmišljanja Joseph Ratzinger već je sredinom 1970-ih iznio otrežnjujući zaključak — zaključak koji zasigurno neće ugoditi svima koji danas žele Sabor, koji se suzdržao od svakog dogmatiziranja, uzdići na razinu superdogme. Na završetku Sabora Karl Rahner usporedio je masu proizvedenoga papira s golemim količinama uraninita potrebnima da bi se dobila mala količina radija. No između uraninita i radija ipak postoji određena povezanost — gdje ima uraninita, ima i radija. „Ali između uraninita riječi i papira i žive kršćanske stvarnosti ne postoji takva nužna povezanost. Hoće li Sabor postati pozitivna snaga u povijesti Crkve, samo posredno ovisi o tekstovima i odborima. Odlučujuće je postoje li ljudi — sveci — koji svojim nesputanim predanjem samih sebe ostvaruju nešto živo i novo.“
Ratzinger zaključuje uznemirujućom mišlju da danas moramo „biti dovoljno samokritični da priznamo kako naivni optimizam Sabora i pretjerano samopouzdanje mnogih koji su ga podupirali i promicali na zastrašujući način opravdavaju mračne dijagnoze ranijih crkvenih vođa o opasnosti sabora. Nisu svi valjani sabori u povijesti Crkve postali i plodonosni sabori; na kraju se neki od njih svode samo na veliku ispraznost.“
Svi su citati preuzeti iz djela „On the Place of the Church and Theology Today“ u: Joseph Ratzinger, Theological Principles, Donauwörth, 2005., str. 383–395.
