U današnjem Evanđelju po Luki može nas iznenaditi i zaprepastiti to što Isus kao zahtjev svojim učenicima u pogledu ispravnog nasljedovanja koristi riječ „mrziti“ članove obitelji i sebe same.
No, kad shvatimo biblijsko značenje tog izraza onda će nam postati jasnija radikalnost toga Isusova zahtjeva. „Tko ne mrzi svoje i sebe ne može biti moj učenik“ (vidi Lk 14, 26), zapravo se tiče davanja prednosti nečemu, odnosno više voljeti nekog ili nešto.
Isus se koristi tim snažnim, u neku ruku i teškim, izrazom kako bi jače istaknuo važnost, zapravo prednost ljubavi prema Bogu, prema njemu, ispred svega drugoga.
Ako muž ne voli svoju ženu više od drugih žena on joj sigurno neće biti vjeran, odnosno prevarit će je.
A da bi zaista bio vjeran svojoj ženi takvom snažnom ljubavlju, koja se zbog toga ne može pokolebati, taj muž u neku ruku mora mrziti sve druge žene. Riječ je dakle o posve drugoj dimenziji ljubavi i posve drugoj dimenziji mržnje. To slobodno ovdje možemo usporediti s mržnjom na grijeh.
Određena dimenzija ljubavi je pridržana samo za Isusa, pa je sve drugo što bi dolazilo na njeno mjesto zapravo neuredno i grešno. U tom smislu se Isusom zahtjev mržnje odnosi upravo na tu dimenziju.
Isusov učenik ne može biti netko kome Isus nije na prvom mjestu…
Nekom je primjerice važnija karijera, ili auto, ili ekipa i sl., nego li članovi vlastite obitelji. U tom slučaju trpi obitelj, jer je muž i otac dao prednost takvim stvarima ili ekipi ispred njih.
Na sličan način trpi odnos s Gospodinom, ako njegov učenik, kršćanin, daje prednost nekoj ekipi, nekoj aktivnosti, nekoj osobi ispred odnosa s Isusom Kristom.
Tko ima prednost u tvome životu? Na koji način se vidi jesam li zakazao u svom učeničkom i kršćanskom nasljedovanju?
Navest ću najjednostavniji primjer. Dođe jedna gospođa na ispovijed, koju je zapravo pokušala pretvoriti u opravdanje svoga postupka. Dakle, započne ona: „Velečasni, nisam bila na svetoj misi, ali zato što su mi došli gosti.“
„A tko su bili ti gosti? Da nisu možda muslimani ili Židovi?“, upitam.
„Ma nisu velečasni.“, nasmije se gospođa na moj upit, pa nastavi, „To vam je bila uža rodbina od moga muža. Pa tako, došli oni i nismo mogli ići na misu.“
„Čekaj, nitko iz kuće nije išao na misu zbog tih gostiju.“, konstatiram sa začuđenim tonom u glasu.
„Ah, tako je velečasni. Znate kako je, gosti, pa eto, da ih ne ostavimo same. Ne bi bilo u redu. Je li tako, velečasni?!“, pokušala je gospođa navesti moju vodu na svoj mlin.
„E nije tako, draga gospođo Mando! Ako je nedjelja dan Gospodnji, tko ima prednost?“
„Ali velečasni, što sam mogla?“, s nemoćnim će tonom u glasu.
„Jesu li članovi te tvoje rodbine kršćani?“
„Ma jesu velečasni, kako ne bi bili, Bože sačuvaj.“, postavila se u njihovu i svoju vjerničku obranu gospođa.
„Pa ako jesu, jesu li oni te nedjelje bili na svetoj misi?“
„Nisu velečasni moj. Kako bi mogli biti kad su bili kod nas u gostima. Razumi nas naš Isus, je li tako?“, pokušala se opet izmigoljiti gospođa.
„Kako bi vas razumio kad ste njega u startu isključili iz gostiju.
Umjesto da ste svi skupa najprije išli na svetu misu, pa se onda sastali u međusobnom gošćenju, vi ste svi skupa dan Gospodnji proveli bez Gospodina. Tako ste dali krivi primjer jedni drugima, a što je najgore mladima i djeci koji su bili s vama.“, referirao sam i objasnio gospođi u čemu su zakazali.
Gospođa je na trenutak zastala, a onda dodala: „A joj velečasni, sad tek uviđam kako smo debelo zakazali. Ja sam mislila kako je to samo jedna nedjelja, ali onda s vremenom postane normalno i djeca nam odoše u krivo.
E neće se više to dogoditi u mojoj kući, pa da je sto gostiju i rodbine!“, zaključila je odlučnim glasom gospođa. Isus nam u današnjem evanđelju postavlja beskompromisni zahtjev prednosti. Ništa ne može zauzeti mjesto koje pripada Bogu — Nemaj drugih Bogova uz mene!
Mjesto koje pripada samo Bogu ne može zauzeti nikakav gost, ni cura, ni momak, ni otac, ni majka, ni žena, ni djeca, ni ekipa, niti kakva druga osoba ili stvar. Ako se to dogodi imamo na djelu grijeh idolopoklonstva, a kršćanin se tako odriče svoga krštenja i svoga kršćanskog dostojanstva.
Takav kršćanin ne može ići za Isusom, ne može se zvati njegovim učenikom. On se pretvara u čovjeka koji je započeo gradnju, ali nije sposoban dovršiti (vidi Lk 14, 30), jer nije mislio na sredstva koja osigurava samo Gospodin, kako kaže Božja riječ: „Ako Gospodin kuće ne gradi uzalud se muče graditelji.“
Sa stranice dominikanci.hr
