Evo jednostavne formula, prokušane i istinite, za povratak obitelji u crkvu: Ako krene otac, žena i djeca će ga slijediti.
Steve Wood, osnivač udruge Čuvari saveza Svetog Josipa, navodi istraživanje provedeno u Americi vezano uz pohađanje obitelji u crkvu:
- Ako dijete prvo u obitelji postane kršćanin, postoji 3,7 posto vjerojatnosti da će i ostali u obitelji postati kršćani.
- Ako je majka prva u obitelji postala kršćankom, postoji 17 posto vjerojatnosti da će je ostatak obitelji slijediti.
- A, ako je otac taj koji je u obitelji prvi postao kršćanin, vjerojatnost raste na visokih 93 posto da će svi drugi u obitelji slijediti njegov primjer.
Wood je pronašao isti rezultat u jednoj švicarskoj studiji:
“Studija je pokazala kako je jedan veliki kritični faktor upravo vjerska praksa oca”. On zaključuje: “Ako otac ide redovito u crkvu, bez obzira na praksu majke, između dvije trećine i tri četvrtine njihove djece će postati vjernici’‘.
Ali ne morate vjerovati samo Woodsovom istraživanju; pogledajte oko sebe.
Postoje velike šanse da znate nekoliko obitelji u kojoj majka ide u crkvu redovito s djecom, ali otac ne. Znadete za obitelji u kojoj otac ide, ali majka ne? Odmah se mogu sjetiti nekoliko obitelji koje spadaju u prvu skupinu, ali ni jedne u drugu.
Pokušajte sad drugu vježbu: Razmislite o obiteljima za koje znate da ne idu u crkvu. Pokušajte pogoditi koji od roditelja bi najvjerojatnije pozitivno odgovorio na poziv. Kada bi on otišao, bi li i ona? Ili, ako ona ide, bi li i on?
Na kraju, stanite ispred vrata svoje župne crkve u nedjelju i na brzinu izbrojite muškarce i žene koji ulaze u crkvu. Ako žene ne nadmašuju muškarce u velikom broju, vaša župa je vrlo neobična.
Ako želimo privući obitelji u Crkvu (i zadržati one koji su već tamo), moramo privući očeve. No, kako bi privukli očeve moramo privlačiti muškarce. A to nije nešto što Katolička crkva radi baš uspješno.
Zadnja tri ili četiri desetljeća, postoji živahna rasprava u katoličkim intelektualnim krugovima o ulozi žene u Crkvi. No, samo rijetko se može čuti o hitnoj potrebi da se i muškarce uvede u aktivan život Crkve. Rasprava o ženskim ulogama je obično usmjerena na pitanje crkvene vlasti: o potrebi da žene služe u vatikanskim dikasterijima i biskupijskim vijećima. Za veliku većinu katolika, međutim, život Crkve se živi na razini župe. I u većini župa, žene definitivno nisu podzastupljene. Muškarci su.
Istina, žene laici mogu vrlo malo kontrolirati i izravno utjecati na proces donošenja odluka u Crkvi, ali muškarci laici čak i manje. Ostavimo po strani kler, iskreno- koji ljudi oblikuju život običnih župa? Župni tajnik, vjeroučitelji, čitatelji, izvanredni djelitelji pričesti, voditelji zbora, domaćice, i pjevači u zboru su pretežno žene. Župnik možda ima konačnu riječ, ali njegovi savjetnici – i ljudi kojima će morati objasniti bilo kakve teške odluke – su uglavnom žene.
Najvažniji izazov za današnju Crkvu, o čemu su nam govorili i trojica posljednjih papa, je nova evangelizacija. Hitno je potrebno oživjeti zanimanje za vjeru u društvima kao što je naše, gdje je opao utjecaj Crkve. Moramo zaustaviti odlazak mladih ljudi iz Crkve, zatvaranje župa, nestanak redova i institucija. Moramo započeti s vraćanjem ljudi u Crkvu. Da bi to postigli, moramo naše župe učiniti privlačnijima za muškarce: očevima, koji će biti u stanju svoje obitelji dovesti natrag u aktivan vjerski život.
