Ovoga prosinca obilježava se 480. obljetnica događaja koji je snažno oblikovao suvremeni katolički identitet: Tridentskoga sabora.
Ovaj ekumenski sabor, koji je započeo 13. prosinca 1545., uz prekide i nastavke tijekom sljedećih 18 godina, bavio se mnogim ključnim temama koje su utjecale na crkveni nauk i život.
Sabor je, kao i mnogi drugi, započeo u vrijeme krize. S jedne strane, postojao je nemir unutar kršćanstva izazvan pokušajima reforme Martina Luthera i njegovim kasnijim raskidom s Katoličkom Crkvom. Međutim, njemački teolog bio je samo jedan od mnogih glasova koji su, još barem stoljeće ranije, pozivali na promjene. Zlouporaba crkvenih službi kao izvora prihoda, trgovina oprostima i labav moral među klerom već su bili okupljališta reformatora.
Pokojni povjesničar John O’Malley u svojoj prosvjetljujućoj povijesti sabora primjećuje da je stanje Crkve bilo složenije od negativnih stereotipa koji su još uvijek prisutni u popularnoj mašti. Pokušaji reforme bili su u tijeku već neko vrijeme prije Lutherovih nastojanja. Ipak, ubrzo nakon izopćenja njemačkog redovnika 1521. godine, i katolici i protestanti počeli su zazivati ekumenski sabor kao sredstvo za rješavanje ozbiljnih problema s kojima se Crkva suočavala.
Čak i uz snažnu potporu cara Svetoga Rimskog Carstva Karla V., koji je u Tridentu vidio sredstvo za uspostavu jedinstva u svom carstvu, složene političke i crkvene okolnosti sprječavale su ostvarenje te ideje više od dva desetljeća.
Ubrzo nakon svoga izbora 1534. godine papa Pavao III. nastojao je sazvati sabor te je naposljetku prihvatio Karlov prijedlog da se sabor održi u Tridentu. Taj grad, smješten južno od Alpa, nalazio se unutar Svetoga Rimskog Carstva i mogao se smatrati njemačkim područjem, u skladu sa zahtjevima luterana.
Godine 1544. mirovni sporazum između Karla i francuskoga kralja konačno je otvorio put sazivanju sabora, a 13. prosinca 1545. ekumenski se skup svečano otvorio uz nazočnost 31 biskupa te 48 teologa i stručnjaka za kanonsko pravo koji su im pomagali.
Nakon procesije ulicama Tridenta sudionici su se okupili u katedrali sv. Vigilija, glavnome mjestu zasjedanja sabora. Skupština je prihvatila skup međusobno povezanih ciljeva koji su uključivali suočavanje s protestantskom reformacijom, traženje reforme unutar „klera i kršćanskog puka“ te jačanje kršćanstva protiv vanjskih neprijatelja, osobito rastućega Osmanskog Carstva.
Trident je snagu za rad na tako ambicioznim ciljevima crpio iz nadnaravnog uvjerenja da je Duh Sveti glavni protagonist svakog sabora. U buli o sazivanju Tridentskog sabora iz 1542. godine Pavao III. izrazio je nadu da će Bog sabor prosvijetliti „svjetlom svoje mudrosti i istine“. Prva značajna odluka sabora bila je iskrena opomena vjernicima grada Tridenta, kao i sudionicima sabora, da žive kršćanskim duhom molitve, sakramentalnog života i askeze kako bi Crkva obilno primila dar božanske pomoći.
Taj duh molitve bio je praćen stavom pastoralne ljubavi i ozbiljnog proučavanja. Već u ranoj fazi sabora papa Pavao III. naznačio je da Trident treba osuđivati zablude, ali ne i izričito kažnjavati same reformatora. Sabor je proveo pedantan rad ispitivanja teoloških i pastoralnih pitanja koja su bila u igri.
Što se tiče teoloških pitanja, održavale su se „posebne kongregacije“ na kojima su teolozi iznosili različita stajališta o pojedinim točkama, dok su biskupi slušali u tišini. Zatim su se na „općim kongregacijama“ biskupi sastajali kako bi sami raspravljali o temama i postigli suglasnost. Nakon toga bi mala skupina biskupa i teologa sastavila nacrt dekreta, koji bi se potom revidirao na daljnjim općim kongregacijama te naposljetku bio odobren na svečanoj javnoj sjednici.
Sabor je odlučio da svaki od tih doktrinarnih dekreta bude popraćen i reformskim dekretom koji donosi konkretne smjernice za crkveno pravo i život. Njih su pripremali papinski legati ili stručnjaci za kanonsko pravo, a potom su raspravljani na općim kongregacijama.
Unatoč dvama dugim prekidima, od 1547. do 1551. te od 1552. do 1563. godine, uzrokovanima izbijanjem kuge, raznim političkim napetostima i žestokim nesuglasicama unutar same skupštine, sabor je uspio postići suglasnost o širokom rasponu pitanja. U 17 javnih zasjedanja proglašeno je više od 30 doktrinarnih i reformskih dekreta.
Kako se i može očekivati, doktrinarni dokumenti Tridenta obrađuju mnoge ključne točke katoličkog nauka koje su reformatori dovodili u pitanje, poput kanona Svetoga pisma, načina čovjekova opravdanja po Bogu u Kristu, sakramenata i naravi svećeništva. Ipak, sabor nije jednostavno pobijao protestantska učenja, nego je nastojao pozitivno izložiti crkveni nauk te je pritom izbjegavao pretjerano tehnički jezik. Svaka doktrinarna izjava bila je popraćena popisom „kanona“ koji formalno osuđuju pojedine tvrdnje suprotne upravo definiranoj nauci.
Glasoviti dekret o opravdanju izvrstan je primjer snage učiteljskog stila sabora. Tekst je bio plod sedmomjesečnog rada, koji je uključivao 44 posebne i 61 opću kongregaciju. Dokument donosi bogatu sliku procesa kojim osoba prima spasenje u Kristu, po milosti koja se prima bez ikakve čovjekove zasluge, ali koja istodobno uključuje njegov slobodni pristanak i suradnju.
Razrada različitih točaka katoličkog nauka u Tridentu bila je praćena jednako značajnim nastojanjem da se postigne praktična reforma u životu Crkve. Oci sabora bili su itekako svjesni, unatoč razlikama u perspektivama, da će svetiji život članova Crkve biti jedan od najboljih načina za prevladavanje podjela nastalih protestantskom reformacijom. U tu je svrhu Trident po prvi put uveo ustanovu sjemeništa za odgoj budućih svećenika, zamišljenu kao seminarium ili „rasadnik“ crkvenih službenika. Dane su i razne upute kako bi biskupi bili istinski pastiri svome stadu te kako bi se iskorijenile zlouporabe crkvenih službi radi financijske dobiti, primjerice u reformskom dekretu koji je pratio dekret o opravdanju.
Takva značajna postignuća omogućio je strpljiv rad više od 250 biskupa i poglavara redovničkih zajednica koji su u različitim razdobljima bili glasači na saboru, gotovo 50 teologa i drugih stručnjaka za kanonsko pravo, kao i niza istaknutih osoba — osobito papinskog legata pape Pija IV. na saboru, kardinala Giovannija Moronea — čije su diplomatske vještine bile presudne za napredovanje skupštine.
Stoga je Tridentski sabor, unatoč mnogim preprekama s kojima se suočio, pružio temelj za istinsku obnovu Crkve u narednim godinama. Ta prekretnica u crkvenoj povijesti pokazuje kako se Božji narod može okupiti kako bi ponovno otkrio temeljne elemente svoga života: Riječ Božju, Euharistiju i ostale sakramente te pastoralnu službu po kojoj je Krist na poseban način prisutan svome narodu.
Slijedeći takav put, Katolička Crkva može djelotvorno odgovoriti na brojne krize s kojima se suočava u sebi samoj, u odnosima s odijeljenom braćom te u svijetu u cjelini.
Izvor
