Sinodalna Crkva, koja je pokrenula revoluciju nježnosti, ovih dana je pokazala još jedan očigledan znak u kojem smjeru ide njezina sinodalnost, s pojašnjenjem nekih dvojbi koje su biskupi postavili Kongregaciji za bogoštovlje i disciplinu sakramenata o primjeni Motu proprija Traditiones custodes. Naravno, odgovori na te sumnje koje su brzo razriješene, a ne kao druge koje još čekaju odgovor, su donesene da uguše tradicionalnu liturgiju u Katoličkoj crkvi. Sinodalnost, objašnjava nam papa Franjo, traži da Crkva sluša sve ljude, te on inzistira na tome da su „svi“ uključeni, bez ikakvih iznimki. Ali činjenice, koje su bolji pokazatelj od riječi, govore nam da postoji „kolektiv“ kojeg ne treba slušati, nego ga treba izmasakrirati, a taj se „kolektiv“ odnosi na tradicionalne katolike.
Oni su smetnja koje se Crkva mora što prije riješiti.
U dokumentu se nalaze neki detalji koji izazivaju nevjericu. Primjerice, u dokumentu stoji sljedeće: „Štoviše, slavlje [koje se odnosi na tradicionalnu misu] ne smije biti uključeno u raspored župnih misa, jer u njemu sudjeluju samo vjernici koji su dio grupe. Konačno, ne bi se smjelo podudarati sa pastoralnim djelovanjem župne zajednice“. Postoji diskriminacija u dokumentu kojom se tvrdi da se „normalni“ vjernici ne bi trebali zaraziti virusom tradicionalizma. Vjernici ove „skupine“ moraju ostati izolirani i zaštićeni, izbjegavajući svaki kontakt s normalnim ljudima. Uostalom sjećam se da se samo prije pet dana Vatikan ispričao što je nanio bol LGBT zajednici, jer je sa svoje službene stranice uklonio poveznicu na stranicu „skupine“ koja brani prava homoseksualaca. Jadnici su se osjećali diskriminiranima. Pitam se ne uočavaju li kardinali rimske kurije ili papa Franjo bol koju nanose katoličkim vjernicima, koji preferiraju tradicionalnu liturgiju i koji se isto tako osjećaju diskriminiranim odredbama poput ovih. Ne očekujemo javnu ispriku kao LGBT; još manje očekujemo da će na službenim stranicama Vatikana staviti poveznicu na stranice tradicionalnih katolika. Zadovoljni smo ako nas neće progoniti i puste nas da nastavimo postojati.
Što se tiče samog dokumenta, nažalost on neće previše utjecati na vjernike država Latinske Amerike, budući da su u ovom dijelu svijeta biskupi te okrutnosti već počinili prije mnogo godina. Neće se puno ni osjetiti. Šteta bi mogla biti značajna i znatna u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je pokret tradicionalnih katolika jak i ima dugogodišnju povijest. Pitanje je kako će se dokument poštivati. Toliko brbljanja o sinodalnosti može biskupima dati argumente da stanu na loptu ili da se pretvaraju da su rastreseni. Mnogi od njih iskreno cijene tradicionalne katolike i njihove svećenike, te znaju da oni nisu zarazni ni štetni, već čuvari katoličke vjere. Ako su iskreni i djeluju iz želje da vode stado koje im je povjereno, vjerojatno će se ove odredbe uvažavati, ali ne i poštovati. I neka biskup Roche pošalje vatikansku žandarmeriju da ih provede.
Prema riječima vlč. Claudea Barthea, najozbiljniji i najsloženiji problem bit će u sjemeništima redovničkih zajednica Ecclesia Dei, budući da dokument izričito zabranjuje korištenje Pontificale Romanum prije liturgijske reforme. Odnosno, zabranjuje dijeljenje sakramenta potvrde i svetih redova prema tradicionalnom obredu. I mnogi sjemeništarci koji ispunjavaju takva sjemeništa su tu jer su se željeli zarediti po tim obredima, a onda slaviti i euharistijska slavlja. Zabrana Pontificale Romanum je hitac u srce ovim zajednicama (priče se da će drugi meci biti ispaljeni u veljači). S obzirom na to, vlč. Barthe tvrdi da je dužnost oduprijeti se nepravednom zakonu. Slažem se s njime. Oni koji su zaduženi za takve institute i sjemeništa bit će ti koji će, po savjetu onih koji znaju, započeti otpor na način koji može biti najučinkovitiji.
Neke završne misli:
1) Današnja situacija je puno gora nego što je bila prije godinu dana. Ali puno je bolja od onoga što smo desetljećima imali pod pontifikatima Pavla VI. i Ivana Pavla II. Vrijedi to imati na umu.
2) Po mom mišljenju, fundamentalisti Drugog vatikanskog koncila – poput biskupa Viole, tajnika Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, zajedno sa njegovim savjetnikom Andreom Grillom– probudili su se prekasno. Pokret tradicionalnih katolika previše je brojan da bi ga se silom dokumenata raspršio, a biskupi su imali mnogo godina da vide plodove tradicionalne liturgije na njihove vjernike.
3) Ovaj dokument samo potpaljuje vatru. Liturgijski mir koji je postigao papa Benedikt XVI. je poništen i bit će rata. Znamo da rat nanosi štetu, u mnogim slučajevima ozbiljnu štetu, i nijedan katolički biskup neće htjeti ‘krvave’ ratove u svojoj biskupiji. Morat ćemo podnijeti poteškoće i nadati se da će Bergoglio umrijeti što prije. Nadam se da će se njegov nasljednik, tko god on bio, vratiti liturgijski mir pape Benedikta XVI., ako ne iz uvjerenja, barem kako ne bi doživio da mu je pontifikat umrljan krvlju.
4) Kada je prije nekoliko dana, kardinal Burke s velikom pompom najavio da će njegov povratak u javni život biti obilježen nizom pontifikalnih misa i tradicionalnih ceremonija, to je privuklo moju pozornost. Kardinal Burke se ipak usudio govoriti i djelovati po svojoj savjesti. Čovjek koji je vidio lice smrti i koji je trebao prijeći Lete (odnosi se u grčkoj mitologiji na rijeku zaborava u Hadu), više nije isti (kažem ovo, iako nisam imao iskustvo. A znam nekoliko ljudi koji su ga imali, a ostali su loši i grešni kao prije). Ali možda će se kardinal usuditi ustati i, na primjer, rediti svećenike prema tradicionalnom obredniku. Što bi se moglo dogoditi? Bi li se Bergoglio, kralj milosrđa, usudio to učiniti? Isti onaj koji je dao dopuštenje svećenicima Bratstva sv. Pija X. da slave sakramente vjenčanja i pomirenja (ispovijedi) prema tradicionalnom ritualu, bi li suspendirao kardinala svete rimske Crkve za sličan čin? Što bi se dogodilo da se takvo što dogodi? To bi stvorilo novog Lefebvrea, a to nikome ne odgovara, a ponajmanje njemu.
