Dok sam čitao sažetke „Izvještaja o McCarricku“ i prelistavao brojne stranice izvještaja, moja je reakcija bila mješavina bijesa (kao što sam rekao na početku da su svi znali), tuge (zbog McCarrickovih žrtava, od kojih su neke moji prijatelji i zbog Crkve) i razočaranja što se nikada nije rješavalo dublje pitanje koje stvarno pogađa Crkvu, a to je duboki gubitak vjere.
Kao što sam već spomenuo, dok sam bio u sjemeništu od 1981. do 1985. na Gori Svete Marije (Emmitsburg, Maryland) poznavao sam nekoliko sjemeništaraca iz biskupije Metuchen u vrijeme dok je McCarrick tamo bio biskup. Jedan od njih bio mi je cimer godinu dana. On i drugi sjemeništarci rekli su mi da je McCarrick imao običaj pozivati sjemeništarce u svoju kuću na obali Jerseyja na vikend zabave. Na zabavama je McCarrick stalno bio pijan i vrlo sklon neprimjerenom dodirivanju sjemeništarca te bi rutinski odabrao jednog od sjemeništaraca da s njime „podijeli krevet“. Stoga je bila javna tajna da je McCarrick perverznjak, ali zapravo to uopće nije bila tajna. Svi su znali za ove „glasine“ i svi su se šalili zbog toga. Čak je jedan od svećenika, profesor u sjemeništu, čuvši da će McCarrick posjetiti sjemenište upozorio mnoge od nas da se klonimo „biskupa Howdyja Doodyja“, kako ga je zvao.
Na kraju sam napustio sjemenište i nastavio s akademskom karijerom, ali sam kontinuirano pratio McCarrickov uspon na visoke funkcije. Kada je proglašen nadbiskupom Washingtona, a zatim postao kardinalom, jednostavno nisam mogao u svojoj naivnosti shvatiti zašto netko nije progovorio o tom čovjeku. Nisam mogao razumjeti kako se takav seksualni predator i pijani organizator zabava za mladiće uspeo u crkvenoj hijerarhiji. Brinuo sam se da će se dogoditi katastrofa.
Katastrofa se na kraju dogodila i sada imamo već dugo odgađani „Izvještaj o McCarricku“ koji će se, najvjerojatnije, protumačiti kroz leću različitih ideoloških struja u Crkvi. Liberali će iskoristiti priliku da kritiziraju papu Ivana Pavla II. Imajuću u vidu kako rasteretiti papu Franju papinstva Ivana Pavla kao „zadnjeg trzaja“ protiv reakcionarne Crkve. Konzervativci će cijelu aferu vidjeti samo kao dodatni dokaz postojanja „lavander mafije“, koju treba eliminirati primjenom još strožih protokola za uklanjanje homoseksualnih sjemeništaraca. Manje ideološki nastrojeni ljudi priklonit će se analizi koja je kritizirala klerikalnu kulturu tajanstvenosti, nedostatka transparentnosti i njezinu očuvanu birokratsku aparaturu. Koja ima institucionalnu tendenciju zacrtavanja putanje kroz „sigurne vode“ i izbjegavanja pod svaku cijenu brodove koje ljuljaju uzbunjivači.
Moja je tvrdnja zapravo šokantnija, neki bi čak rekli mračnija. Konkretne radnje poduzete u vezi s McCarrickom, također cjelokupnim pitanjem seksualnog zlostavljanja, govore da su mnogi (većina) naših svećenika i biskupa de facto (zapravo) ateisti. Mogu otvoreno davati izjave o vjeri, vršiti sakramente, pokorno klečati pred Presvetim, blagoslivljati brodove, domove i kućne ljubimce dok su cijelo vrijeme „ljudi bez srca“, kako kaže C.S. Lewis. Uz kler, većina današnjih laika u američkoj Crkvi su de facto (zapravo) ateisti, koji plivaju u kulturnoj juhi duhovnog mediokriteta.
„Moja je župa dosadna“, kaže mladi kapelan u Dnevniku seoskog svećenika, što je bio Bernanosov način da zapravo kaže kako više nitko ne vjeruje. Budući da se dosada opisuje u romanu, autor ističe kako nije riječ o svakodnevnoj dosadi kada čovjek jede ostatke hrane tri dana zaredom ili radi iste zadatke, već je riječ o dubljoj egzistencijalnoj lijenosti. U konačnici roman jasno pokazuje kako je riječ o duhovnoj truleži, obličju ateizma koji je prožeo čitavu Francusku Crkvu, kako laičku, tako i klerikalnu.
Karl Barth jednom je izjavio kako je Drugi vatikanski koncil otvorio prozore Crkve da bi ušao svježi zrak, a umjesto toga zapuhao je uragan. Veliki sam branitelj Drugog vatikanskog koncila, ali ako se Koncilu može nešto zamjeriti, to je upravo lažno čitanje znakova vremena. U pojednostavljenoj amatersko-sociološkoj analizi našeg doba, čini se nerazboritim mislite da – ako će Crkva moći „izaći“ u svijet, svijet bi zauzvrat mogao ući u Crkvu, to ne može biti dobar način. Koncil je precijenio vitalnost crkvenog vjerskog života. Precjenjivanje koje dokazuje činjenica da se ista Crkva razotkrila odmah nakon Koncila i podcijenila otrovnu prirodu modernosti za bilo koju vrstu istinske vjere. Tragedija je u tome što je imala valjano upozorenje, jer su mnogi njezini najdublji mislioci, od Claudela, preko Guardinija do Bernanosa, jasno dali do znanja da sve nije tako dobro kako se činilo izvana.
Dok sam čitao sažetke „Izvještaja o McCarricku“ i prelistavao brojne stranice izvještaja, moja je reakcija bila mješavina bijesa (kao što sam rekao na početku da su svi znali), tuge (zbog McCarrickovih žrtava, od kojih su neke moji prijatelji i zbog Crkve) i razočaranja što se nikada nije rješavalo dublje pitanje koje stvarno pogađa Crkvu, a to je duboki gubitak vjere. Shvaćam da izvještaj nije trebao zalaziti u tako duboka pitanja, a opet trebao bi, jer bez njega cijelo izvješće samo postaje katalogizacija kvarova bez smisla. Ovo je, na kraju krajeva dokument Crkve, a ne hladna analiza korporacije koja se pita zašto je njezin tržišni udio opao.
Nemojte mi reći da je razlog zašto zanemaruju dublje duhovne uzroke taj što samo pokušavaju utvrditi činjenice kako bi bolje razvili politiku za izbjegavanje takvih stvari u budućnosti. Cijela poanta koju iznosim jest da sasvim sigurno neće moći izbjeći takve stvari u budućnosti ako nam je fokus isključivo forenzički, mehanički i klinički. Ne postoji promjena „politike“ zbog koje će grijesi uzrokovani nevjerom nestati. Kadrovska politika u ovom slučaju govori o grijesima koje su počinili nevjerni ljudi, koje su pomagali i štitili drugi nevjerni ljudi, u Crkvi (u ovom slučaju Američkoj katoličkoj Crkvi) čija se vjera ohladila zbog svoga mlitavog dogovora s modernističkom buržoazijom.
Nadalje, čak na forenzičkoj razini analize činjenica, izvještaj je otvoren za pritužbu da pokušava prikazati problem kao nešto što je učinjeno u prošlosti, pri čemu je papa Franjo oslobođen bilo kakvog pogrešnog postupka, i kako bismo sada svi trebali krenuti dalje jer „ovdje se nema što vidjeti“.
Čini se da u izvještaju jednostavno nema ozbiljnosti na razini stvarne teološke i duhovne analize o tome kakve su to moći bile na snazi u Crkvi koje su omogućile silovanja djece. Iz nedostatka takve analize može se zapravo ustvrditi dokaz za moju tezu da Crkva još uvijek ne shvaća. Samo bi Crkva koja zapravo više u ništa ne vjeruje, duhovne uzroke krize tretirala kao trivijalnost o kojoj ne vrijedi raspravljati i kao nešto što bi „odvlačilo pažnju“ od naše „stvarne empirijske analize uzroka“.
Silovanje djece je grijeh. Omogućiti i prikriti pojedince koji siluju djecu je isto tako grijeh. To su grijesi takve veličine da se može sigurno pretpostaviti da ih nitko tko posjeduje istinsku vjeru neće počiniti. To su djela, grijesi nevjernih ljudi. Dublje pitanje jest kako su takvi ljudi dominirali Crkvom? Dok se ne odgovori, neće biti dovoljne nikakve promjene politike.
Dr. sc. Larry Chapp
Dr. sc. Larry Chap je umirovljeni profesor teologije. Predavao je dvadeset godina na Sveučilištu DeSales blizu Allentowna, Pennsylvania.
