Gotovo 60 godina više generacija katolika živi u iskustvu poslijekoncilijske liturgije — Novus Ordo Missae, koji je 1969. proglasio papa Pavao VI. Jedan od pastoralnih ciljeva reforme bio je razumljivost i tečnost misnih tekstova.
Nakon Drugoga vatikanskog sabora, govoreni tekstovi Mise prevedeni su na narodne jezike kako bi katolici mogli svjesno pratiti i razumjeti ono što se moli. Ta želja zapravo proizlazi iz onoga što je Drugi vatikanski sabor nastojao postići. Na stranicama konstitucije Sacrosanctum Concilium stoji:
„Majka Crkva žarko želi da svi vjernici budu dovedeni do onog punog, svjesnog i djelatnog sudjelovanja (actuosa participatio) u liturgijskim slavljima koje zahtijeva sama narav liturgije“ (SC 14).
Dokumenti također dopuštaju da „uporaba narodnog jezika često može biti od velike koristi narodu“ (SC 36 §2). Vrijedi napomenuti da se narodni jezik mogao uvesti samo prema odluci mjesnog ordinarija (biskupa).
Pa ipak, isti dokument inzistira da se „uporaba latinskog jezika mora očuvati u latinskim obredima“ (SC 36 §1). Sabor je predložio i razumljivost i kontinuitet, narodni jezik i latinski, razumijevanje i sveto nadilaženje (transcendenciju).
No ovdje dolazi neugodno pitanje koje moramo postaviti:
Što je postigao ovaj pokus da sve bude razumljivo?
Katolici danas gotovo posvuda u svijetu sudjeluju na Misi na vlastitom jeziku. Molitve, čitanja i euharistijska molitva potpuno su razumljivi na razini riječi. Misali, digitalna pomagala i tiskani priručnici omogućuju pristup svakoj izgovorenoj riječi.
Pa ipak, u doba gotovo potpune razumljivosti, vjera i praksa među katolicima naglo su opale.
Mnogi katolici više uopće ne dolaze na Misu. Osnovno doktrinarno znanje oslabilo je. Kateheza je na mnogim mjestima dosegla povijesno nisku razinu jasnoće i sadržaja. Ranije generacije koje su napamet učile katekizam mogle su lako odgovoriti na temeljno pitanje:
„Tko te je stvorio?“
„Bog me stvorio.“
„Zašto te je Bog stvorio?“
„Bog me stvorio da ga upoznam, da ga ljubim i da mu služim na ovome svijetu, te da budem sretan s njime zauvijek na drugome.“
Nasuprot tome, mnogi katolici danas teško mogu objasniti što je grijeh, zašto je ispovijed potrebna, što znači nedjeljna obveza, ili što je sakramentalni brak. Pobožnosti koje su se nekoć podrazumijevale — poput krunice — mnogima su nepoznate. Naučavanje Crkve o nebu i paklu često je nejasno. Čak i među crkvenim glazbenicima, gregorijanski koral i sakralna polifonija — koje je Sabor izričito potvrdio — često su nepoznati.
Ironija je očita.
U doba u kojem katolici mogu razumjeti gotovo svaku riječ Mise, mnogi razumiju vrlo malo o samoj katoličkoj vjeri.
Evo što mislim da to znači: razumjeti riječi ne znači nužno razumjeti otajstvo. Misa nije samo poučna vježba. Ona je prije svega božansko bogoslužje — latria — prineseno Bogu. Kako podsjeća Sacrosanctum Concilium, liturgija je
„vrhunac prema kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno izvor iz kojega proizlazi sva njezina snaga“ (SC 10).
Misa nije prvenstveno osmišljena za naše intelektualno ovladavanje, nego za naše posvećenje.
Papa Benedikt XVI. često je upozoravao na opasnost da se liturgija svede na horizontalnu pristupačnost. U Sacramentum Caritatis napisao je da ars celebrandi mora poticati „osjećaj za sveto i uporabu vanjskih znakova koji pomažu njegovu njegovanju“ (SC 40). Naglašavao je da liturgija nije nešto što mi stvaramo, nego nešto što primamo:
„Euharistija je prevelik dar da bi podnosila dvosmislenost i obezvrjeđivanje“ (SC 6).
Slično je papa Ivan Pavao II. savjetovao u Ecclesia de Eucharistia:
„Liturgija nikada nije ničije privatno vlasništvo — ni slavitelja ni zajednice u kojoj se otajstva slave“ (EE 52).
Sveti karakter liturgije nadilazi neposrednu razumljivost; ona nas oblikuje upravo tako što nas uvodi u nešto veće od nas samih.
Čak su i suvremeni glasovi prepoznali nenamjerne posljedice poslijekoncilijskih pojednostavljenja. Biskup Robert Barron otvoreno je govorio o svom odrastanju 1960-ih i 1970-ih, primjećujući da je katolicizam u tom razdoblju često bio „pojednostavljen do banalnosti“. Istaknuo je da je, u nastojanju da se vjera učini pristupačnijom, velik dio njezina intelektualnog i mističnog bogatstva nestao, ostavljajući mnogima tanke i sentimentalne verzije katolicizma, umjesto snažne teološke tradicije Augustina, Tome Akvinskoga i velikih mistika.
Mišljenje ovoga autora nije argument protiv narodnog jezika, niti protiv Sabora. Ono je prije poziv da se preispita jesmo li pogrešno shvatili viziju Sabora. Drugi vatikanski sabor nije ukinuo latinski. Niti je pozvao na pojednostavljenje nauka. Pozvao je na dublje sudjelovanje u Kristovim otajstvima.
Razumjeti svaku riječ liturgije vrijedan je pastoralni cilj. Ali pravo razumijevanje zahtijeva više od prijevoda. Ono zahtijeva katehezu, ljepotu, poštovanje, tišinu i formaciju u punini doktrinarnog života Crkve.
Prava tragedija nije u tome što danas možemo razumjeti Misu; nego u tome što smo razumijevanje riječi zamijenili razumijevanjem vjere. U nastojanju da sve učinimo pristupačnim, možda smo izgubili osjećaj da Misa nije samo nešto što treba razumjeti, nego nešto što treba klanjati i štovati.
Ako sljedeća generacija katolika želi procvasti, zadatak je jasan: obnoviti jasnoću nauka i slaviti liturgiju tako da otkriva njezino transcendentno otajstvo. Tek tada katolici neće samo razumjeti riječi Mise — razumjet će vjeru koju te riječi naviještaju.
