Nitko ne zna kako sagraditi još jednu katedralu u Chartresu. Kako vrijeme nagriza ciglu i žbuku, a vandali i palikuće razaraju, čuda kršćanstva polako nestaju. Mi katolici koji ljubimo predaju stojimo bespomoćno i izgovaramo tužaljku: „Jeruzalem se sjeća u danima svoje nevolje i gorčine svih dragocjenosti koje su bile njegove od davnina“ (Tuž 1,7). Čini se da je obnova ljepote u umjetnosti i kulturi sada posve izgubljena stvar.
Krist, koji sve zna, zna da oni vjerni koji traže obnovu ljepote to ne čine kao esteti ili starinari, nego kao zaručnica koja je po noći išla ulicama tražeći Onoga koga ljubi njezina duša (Pj 3,1–2). Zaručnik se ne skriva zauvijek od zaručnice. Čak i u svojim Tužaljkama Jeremija kaže: „Gospodin je dobar onima koji ga čekaju, duši koja ga traži“ (Tuž 3,25). Naše su suze opravdane, ali sada ih moramo obrisati i prionuti poslu probijanja kroz barikadu zvanu modernizam koja stoji na putu obnove. Doista, Krist nam je ostavio put; samo što je on vrlo malen.
Bezbrojne su duše prigrlile takozvani Mali put svete Terezije iz Lisieuxa u vršenju moralne kreposti i tako uznapredovale do svetosti. Svetica svoj Mali put sažeto opisuje: „To je mali put duhovnog djetinjstva, put pouzdanja i potpunog predanja.“ No kao što moralno područje sadrži obilje mogućih djela ljubavi poput plodova koji vise nisko i čekaju da budu ubrani, tako i materijalni svijet sadrži prilike za male pobjede ljepote. Prečesto dobronamjerni katolici posve odustanu od materijalnog svijeta te, premda žive kreposne živote velike duhovne ljepote, dopuštaju da materijalna ružnoća prodre u njihove domove, odijevanje i crkve. Ta ravnodušnost prema očuvanju i promicanju ljepote u materijalnom svijetu protivna je volji Božjoj, koji je upravo čovjeka postavio za upravitelja materijalnog stvorenja. Možda ne možemo veziti misnice poput redovnica Pohoda ili skladati mise poput redovnika koji su stvorili Kyriale, ali možemo s ljubavlju brinuti za oltarne ubruse i nastojati naučiti umjetnost gregorijanskoga pjevanja. Isto tako, možda ne možemo sagraditi gotičku katedralu, ali barem možemo učiniti svoje domove mjestima ljepote. U potrazi za obnovom moramo postati duhovna djeca, ponizno zadovoljna malim dječjim djelima, nikada preumorna da radosno damo sve od sebe i nikada ne pomišljajući na odustajanje od borbe.
Kao osmogodišnja djevojčica Terezija je s ushićenjem pisala svojoj sestri Pavlini: „Kad bi samo znala za blagdan svete Domitije. Teta mi je stavila ružičasti pojas, a ja sam bacala ruže svetoj Domitiji.“ Godinama poslije, na vrhuncu svojega duhovnog uvida, nastavila je istu cvjetnu sliku uspoređujući svoja dobra djela s razasutim cvijećem: „Ali kako da pokažem svoju ljubav, kad se ljubav dokazuje djelima? Ja, mala, rasipat ću cvijeće, šireći njihov miris pred Božanstvom.“
Terezija je rasipanje latica koristila kao sliku dobrih djela, pretpostavljajući da je svatko dobro upoznat s takvim prizorom. Nažalost, danas gotovo nikada ne vidimo vjerske procesije s takvom pobožnošću. Najbogatije zemlje svijeta previše su škrte da kupe nekoliko ruža za Euharistiju. Osim što Gospodina obasipamo duhovnim laticama svojih dobrih djela, moramo ga i doslovno obasipati laticama. Moramo uporno oživljavati i održavati stare običaje koji su bili tako jednostavni i lijepi. Moramo graditi oltare u svojim domovima, saditi lijepe vrtove, lijepo se odijevati, slikati, pjevati i vratiti obrednost i dostojanstvo činu blagovanja. Popis malih stvari koje možemo učiniti u crkvama i domovima beskrajan je, a ako živimo liturgijsku godinu u njezinoj punini, uvijek ćemo biti zauzeti pripremama za sljedeći blagdan. U svemu tome živimo Mali put ljepote, brišući prljavštinu koja je zamaglila zrcalo stvorenja i dopuštajući mu da ponovno odražava sliku Božju.
Neki će s pravom primijetiti da je povijesni kontekst Terezije, Belle Époque, bio prožet sentimentalizmom koji se očitovao u strašnom kiču – koji ne samo da nije put kroz barikadu modernizma, nego je možda i jedna od bolesti koje su utrle put nastanku zbroja svih hereza. Blijedi pasteli, napuhani gipsani kipovi i prašnjavi, ženstveni nered tog preslatkog doba razboljeli su mnoga snažna srca i izazvali neurednu reakciju prema praznoj „čistoći“ minimalizma čiji se odjeci ikonoklazma osjećaju i danas. Kić proizlazi iz užurbane želje da se „uljepša“ kako bi se postigao ugodan emocionalni učinak. Koliko su samo drukčiji strojno izvezeni anđeli koji plešu na poliesterskom oltarniku od pomno ručno ušivenih crvenih križeva na tradicionalnim oltarnim ubrusima! Da bismo izbjegli kič, moramo usporiti i dopustiti da nas predaja naše vjere oblikuje u ukusu i prožme naše umjetničke težnje. Nitko tko molitveno promatra Giottovu fresku neće izaći nadahnut da napravi štolu „Djeca svijeta“. Činjenica da pobožnost ponekad može završiti u slijepoj ulici kiča ne oslobađa nas dužnosti da i dalje težimo obnovi. Dok put osvjetljavamo sitnim sjajem istinske ljepote, pomoći ćemo sebi i svojim suputnicima da izbjegnu lažne putove.
Naravno, nakon što prigrlimo sve radosti malih crvenih križeva, kućnih oltara i latica ruža, možemo se odmaknuti i upitati: „Što su te male ljepote među tolikom ružnoćom?“ kao što je apostol upitao Gospodina o kruhovima i ribama: „Što je to za tolike?“ (Iv 6,9). No Gospodinu tada nije bilo po volji objasniti svoje čudo, a vjerojatno mu neće biti po volji ni objasniti kako ili kada namjerava upotrijebiti naše kruhove i ribe. Ključni vid Maloga puta jest slijepo predanje naših napora u ruke Božje. Hoće li naši napori donijeti išta veće od kućnog oltara prije nego što zatrubi truba, nije važno. Gospodin želi nahraniti svoj narod ljepotom da ne klone na putu. On traži naše kruhove i ribe. Nemojmo biti malodušni poput apostola, nego jednostavni i pouzdani poput djeteta koje je prinijelo svojih pet kruhova i dvije ribe. Ako vjera velika kao zrno gorušice može premještati planine, onda ljepota velika kao latica ruže može nadahnuti još jedan Chartres. Trebamo samo moliti sa svetom Terezijom:
„Dobro znam da će ti ovaj mirisni pljusak, ove latice male vrijednosti, ove pjesme ljubavi iz malog siromašnog srca poput moga ipak biti mile. One su doduše sitnice, ali ti ćeš im se nasmiješiti. Crkva proslavljena, saginjući se prema svome djetetu, skupit će te rasute latice ruža i, stavljajući ih u tvoje božanske ruke da zadobiju beskrajnu vrijednost, prosut će ih nad Crkvom trpećom da ugasi plamenove i nad Crkvom vojničkom da joj pribavi pobjedu.“
