Kada vremena više ne bude, žalit ćemo zbog mnogih stvari na koje smo uzalud trošili vrijeme. Koliko izgubljenog vremena! Žalit ćemo zbog mnogih riječi koje smo rekli – a nismo ih trebali reći i zbog mnogih koje nismo rekli – a morali smo ih reći. Žalit ćemo zbog mnogih djela koja smo učinili – a nismo ih trebali učiniti, i zbog onih koja nismo učinili – a trebali smo. Naša djela će nas pratiti kroz svu vječnost a nećemo se moći vratiti u prošlost da nešto ispravimo. Samo jedan život imamo – iskoristimo ga. Na zemlji smo samo gastarbajteri na privremenom radu kako bismo milošću Božjom zaradili Nebo.
Naš nebeski Otac nam je zapovjedio: „Sveti budite! Jer, svet sam ja, Jahve, Bog vaš!“ Svetac se ne rađa, već se svetac postaje: pobjeđujući napasti tijela, svijeta i Sotone. Svaki svetac ima svoju prošlost, i svaki grešnik ima svoju budućnost i priliku da se obrati i postane svetac. Pogledajmo slavne obraćenike: Mariju Magdalenu, svetog Mateja, svetog Dizmu, svetog Pavla, svetog Augustina… Krune svetaca sačinjene su od bisera pobijeđenih napasti. Zato Isus kaže: Kraljevstvo se Božje silom osvaja – pobjeđujući napasti.
Svetoj Katarini Sijenskoj Bog govori: „Sloboda čovjekova je tako velika da ga ne može nitko, ni đavao ni bilo koji drugi stvor prisiliti ni na najmanji grijeh – ako on to neće.“[1] Sveti Augustin, koji je nekada bio rob grijeha i požude, u Ispovijestima piše: „Uvijek sam to isti ja, i kada hoću i kada neću, i kada hoću dobro i kada hoću zlo… Ali iz moje pokvarene volje rodila se požuda i dok sam robovao požudi rodila se navika, i kako se nisam opirao navici, rodila se nužda. Mojom krivnjom, svojevoljno, dospio sam onamo kamo nisam htio. I tko će s pravom prigovoriti ako grešnika stigne pravedna kazna?… Veću moć je nada mnom imala navika – ukorijenjeno zlo, nego nenaviklo dobro… Još su me zadržavale one ludosti nad ludostima i ispraznosti nad ispraznostima…. Hvatale su me potajno za haljine moje putenosti i tiho mi šaptale: ‘Zar nas ostavljaš? Od ovoga časa više ti neće biti dopušteno ovo i ono, dovijeka!’ I na što su me samo podsjećale, s onom što sam rekao ‘ovo i ono’, Bože moj! Neka to iz duše Tvoga sluge izbriše milosrđe Tvoje! Na kakve prljavštine i sramote su me podsjećale! Ali već sam ih slušao mnogo manje nego prije… Ipak su mi usporavale korake, jer sam oklijevao da se otrgnem od njih i da preskočim onamo kamo sam bio pozivan – na uzdržljivost. Moja navika mi je govorila: ‘Misliš li da ćeš moći bez njih?’ Ali to je već govorila sasvim tiho. Jer s one strane kamo sam upravio svoj pogled pokazivala mi se u čistoj ljepoti uzdržljivost. Ozbiljna i vesela, bez razuzdanosti, ljupko me pozivala da dođem i ne oklijevam, pružajući svoje čiste i pobožne ruke da me primi u zagrljaj. Pobožne ruke pune mnoštva lijepih primjera: toliko čistih dječaka i djevojaka, čiste čeljadi svake vrste, ozbiljne udovice i djevice… I u njima uzdržljivost ne bijaše neplodna, nego plodna majka radosti s Tobom, Gospodine. I smijala mi se uzdržljivost smiješkom poticaja, kao da mi govori: ‘Kada su mogli ini i ine, zašto ne bi mogao i ti, Augustine?“[2] – postati svetac.
Budimo gospodari svoga tijela, a ne robovi grijeha i požude. Sveti Toma Akvinski kaže: „Duhovna sljepoća je prvorođena kćer razvratnosi.“[3] Budimo čisti, ne dajmo nečistoći da nam zaslijepi oči, otvrdne srce i zamrači um. Borimo se za pravu sreću ovoga života i za spas svoje duše i duša naših bližnjih. Živimo tako da možemo kao sveti Pavao reći: „Dobar sam boj bio, trku dovršio, vjernost sačuvao…“ ili kao sveta Faustina koja je nekoliko dana prije smrti napisala: «Kad bi mi Bog po drugi puta darovao život, ne bih ga mogla bolje iskoristiti.»
[1] Sijenska, K., Dijalog Božanske Providnosti, Symposion, Split, 1988., str. 62.
[2] Aurelije, A., Ispovijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983., str. 173. – 176., 232.
[3] Akvinski, Secunda Secundae der Summa Theologiae, Quaestio 15. art. 3.
