Papa Franjo je u listopadu 2022. tijekom susreta sa bogoslovima i svećenicima koji studiraju u Rimu, s pravom naglasio đavolski element korištenja pornografije. Odgovarajući na pitanje o digitalnom svijetu i društvenim medijima, Franjo je istaknuo primamljivost internetske pornografije, te izjavio:
„To je porok koji ima toliko ljudi, toliko laika, ali i svećenika i časnih sestara. Odatle ulazi đavao. I ne govorim samo o kriminalnoj pornografiji poput zlostavljanja djece, gdje vidite žive slučajeve zlostavljanja– to je već degeneracija. Nego govorim o uobičajenoj pornografiji. Draga braćo, pazite na ovo. Čisto srce, srce koje prima Isusa svaki dan, ne može odobravati ovu pornografiju. To je danas tako uobičajeno. A ako s mobitela možete izbrisati pornografiju, onda nećete imati napast u ruci. A ako ne možete izbrisati, dobro se branite da ne idete na takve stranice. Kažem svima vama, to je nešto što slabi dušu. To istinski slabi dušu. Odande ulazi đavao koji slabi svećeničku dušu“.
Otprilike mjesec dana kasnije, vlč. Hermann Backhaus, katolički svećenik biskupije Münster u Njemačkoj, koji radi kao psiholog, nije se složio s papom Franjom i ponudio je uobičajeno objašnjenje seksologa, rekavši da je korištenje pornografije benigno i da „može imati olakšavajući učinak” za osobe u celibatu i pomoći parovima kod seksualnih odnosa „čineći njihov ljubavni život življim”.
Opis pornografije vlč. Hermanna Backhausa- kao nečeg benignog- opovrgnut je Svetim pismom, Tradicijom i Učiteljstvom Katoličke Crkve, kao i znanstvenicima i egzorcistima.
Sveto pismo, Tradicija i Učiteljstvo
Kad netko čita Deus Caritas Est, jasno uviđa da pornografija jasno pogađa u srce kršćanske vjere. Prema Katekizmu Katoličke Crkve, pornografija se sastoji u „uklanjanju stvarnih ili simuliranih spolnih radnji od intimnosti partnera, kako bi ih se namjerno prikazala trećim osobama” (br. 2354). Ono „izopačuje bračni čin, intimno davanje supružnika jedno drugome” i čini „tešku povredu dostojanstva njegovih sudionika (glumaca, prodavača, javnosti), budući da svatko od njih postaje predmetom niskog užitka i nedopuštene dobiti za druge“.
Pornografija je navedena kao prijestup protiv čednosti pod šestom Božjom zapovijedi („Ne počini preljuba“ — Izl 20,14; Pnz 5,18; Mt 5,27-28), uz požudu, masturbaciju, blud, prostituciju i silovanje. Pornografija je smrtni grijeh počinjen s „potpunim znanjem i slobodnim pristankom“; Grijeh je najteži kada je počinjen „zloćom, namjernim odabirom zla” (KKC, br. 1857). Smrtni grijeh rezultira „gubitkom milosrđa“ i „oduzimanjem stanja milosti“, a ako osoba nije otkupljena „pokajanjem i Božjim oproštenjem, onda to uzrokuje isključenje iz Kristova kraljevstva i vječnu smrt u paklu“ (KKC, br. 1861.).
Papa Benedikt XVI. u Deus Caritas Est tvrdi da pročišćenje erosa zahtijeva „stvarno otkrivanje drugoga, nadilazeći sebični karakter”, i da mora postati odricanje ali i spremnost na žrtvu. Prema Benediktu XVI., pročišćenje je dvojako jer postaje isključivo (samo određena osoba) i traje zauvijek.
Budući da eros „gleda u vječno“, nastavlja, ljubav je doista “ekstaza“, ali ne samoživa opijenost. To je promišljeno traženje dobra voljenog; to je „putovanje, trajan egzodus iz zatvorenog sebe okrenutog prema sebi” prema sebedarju, autentičnom samootkrivanju i otkrivanju Boga; to je zajedničko putovanje s Isusom Kristom, koji je svoju smrt i uskrsnuće usporedio s „pšeničnim zrnom, koje pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (usp Iv 12,24).
Sada razmislite o podloj slici debelog i neurednog svećenika u mekoj odjeći, utonulog u svoju udobnu stolicu, kako sjedi sam ispred svog računala, potpuno obuzet svojim požudnim užicima. To je portret unutarnjeg rastakanja. To je u oštroj suprotnosti s raspećem. Krist — pretučen, oznojen i okrvavljen — pribijen je na križ koji stoji između neba i zemlje. Donji dio okomite grede čvrsto je zabijen u zemlju, dok se gornji dio uzdiže prema Bogu Ocu, a vodoravne grede protežu se do krajeva zemlje. Božansko lice je unakaženo; s nadom gleda prema gore s uzlaznom ljubavlju prema Vječnom Ocu, dok u drugim slučajevima bolno gleda dolje s silaznom ljubavlju prema grešnicima. Njegovo je tijelo unakaženo u mučnom položaju potpune ranjivosti jer stoji razgolićen s raširenim rukama.
Benedikt XVI. opisuje Kristovu smrt na križu kao „ljubav u najradikalnijem obliku“; to je „vrhunac onog okretanja Boga protiv samoga sebe u kojem se daje da bi čovjeka uzdigao i spasio”. To je točka u kojoj treba promišljati istinu i razumjeti ljubav. Ukratko, iz ove perspektive, konzumacija pornografije je odbacivanje slike Trojedinog Boga, zajedništva Osoba (Otac, Sin i Duh Sveti) koje se razlikuju po međusobnim odnosima, te iz toga proizašla slika i sudbina čovjeka: „jedinstveno stvorenje tijelom i dušom”, stvoreno od Boga da ljubi i služi njemu i bližnjemu i da mu se vraća u ljubavi. To je odbacivanje same ljubavi, shvaćanje da je „Božji eros za čovjeka predstavlja agape“. To je odbacivanje Osobe Isusa Krista, njegove smrti i uskrsnuća, koji je „ujedinjen u jednu zapovijed” zapovijed ljubavi prema Bogu (Pnz 6, 4-5) i zapovijed ljubavi prema bližnjemu (Lev 19,18). ; usp. Mk 12,29-31).
Znanost o pornografiji
Prije više od deset godina, u Sjedinjenim Američkim Državama okupila se interdisciplinarna skupina stručnjaka koja je proučavala problem internetske pornografije. Bili su iz različitih sfera znanosti (ekonomije, prava, neuroznanosti, filozofije, psihijatrije, psihologije, sociologije) i različitih vjeroispovijesti (ateisti, agnostici, kršćani, Židovi, muslimani). Rezultat njihove suradnje bila je monografija iz 2010. pod nazivom Social Costs of Pornography: A Statement of Findings and Recommendations, koja opovrgava tvrdnju da je konzumacija pornografije bezopasna zabava ili benigno seksualno izražavanje, često korisno kao bračna pomoć ili sredstvo za ublažavanje stresa. Monografija naglašava da je većina digitalne pornografije hard-core (grafički nasilne ili sadističke vrste) koja stvara veliku ovisnost i lako je dostupna svima, a pokazuje se štetna za pojedince i društvo u cjelini, s negativnim učincima na međuljudske odnose.
Vlč. Sean P. Kilcawley uočio je da konzumacija pornografije mogu eskalirati u kriminalno ponašanje, o čemu je posebno pisao u knjizi Clerical Sexual Misconduct: An Interdisciplinary Analysis, napose u poglavlju Compulsive Sexual Behavior and Seminary Formation: The Root of the Crisis.
Uzmimo, na primjer, osuđenog zločinca Thomasa Brucea, bivšeg protestantskog pastora, čije je računalo „sadržalo dječju pornografiju i video materijale nasilnih seksualnih činova”. Držao je tri žene na nišanu u trgovini potrepštinama u St. Louisu, zahtijevao intimne odnose i ustrijelio jednu kada je odbila. Štoviše, u slučaju dječje pornografije, studije pokazuju da će osobe „koje skupljaju i šire dječju pornografiju vjerojatno zlostavljati stvarno dijete“, a studija Saveznog ureda za zatvore iz 2000. pokazala je da je „76% počinitelja osuđenih za internetsko zlostavljanje djece kasnije priznala da su počinili i druge seksualne zločine… i imali su u prosjeku 30,5 djece seksualnih žrtava“.
Egzorcisti o pornografiji
S obzirom na sve što je gore rečeno, nije iznenađujuće da se, kako se korištenje pornografije povećava, tako povećavaju i izvješća o demonskim aktivnostima. Prema članku Patti Maguire Armstrong, US Exorcists: Demonic Activity on the Rise, navodno je potrebno sve više egzorcista kako bi se nosili sa sve većim zahtjevima u vezi s opsjednutošću samih osoba.
Egzorcizam je sakramental koji je ustanovila Crkva, a koristi se „[kada] Crkva javno i autoritativno traži u ime Isusa Krista da se osoba ili predmet zaštiti od moći Zloga i povuče se zbog Kristove vlasti“ (KKC, br. 1673). Ima dva oblika: mali i veliki ili svečani. Prvi se izvodi, na primjer, na krštenju kada se odričemo Sotone i svih njegovih djela. Veliki egzorcizam provodi se u slučajevima opsjednutosti demonima, koji može obavljati „svećenik i to uz dopuštenje biskupa…“ koji predstavlja duhovnu vlast koju je Isus povjerio svojoj Crkvi (KKC, br. 1673, CCC, br. 1172).
U članku Armstrong citira svećenika i egzorcistu nadbiskupije Indianapolisa, Vincenta Lamperta, kako kaže: „Problem nije u tome što je đavao unaprijedio svoju igru, nego što je sve više ljudi spremno igrati“. Slično, mons. John Esseff, predsjednik upravnog odbora Instituta pape Lava XII., koji pruža duhovnu formaciju za egzorciste, kaže: „Kako se prihvaćanje grijeha povećalo, tako se povećala i demonska aktivnost“. Egzorcist mora biti sposoban razlikovati između „bolesti, posebno psihičke bolesti”, medicinskog pitanja koje zahtijeva medicinski tretman, s jedne strane, i demonske aktivnosti (ugnjetavanja ili opsjednutosti), duhovnog problema koji zahtijeva egzorcizam, s druge strane. Pravljenje razlike može biti teško. Vlč. Gabriele Amorth, u svojoj knjizi An Exorcist Tells His Story, kaže sljedeće:
„Egzorcist će moći uočiti razliku lakše nego psihijatar jer će egzorcist držati svoj um otvorenim za sve mogućnosti i moći će prepoznati razlikovne elemente. Psihijatar u većini slučajeva ne vjeruje u opsjednutost demonima“.
Vlč. Amorth je jako cijenio one psihijatre koji su „profesionalno kompetentni i priznaju ograničenja znanosti“ i prepoznaju „kada jedan od njihovih pacijenata pokazuje simptome koji nadilaze bilo koju poznatu bolest“. Na kraju, ova dva područja moraju surađivati. Posljedično, bilo bi mudro da oni, koji se bave psihološkim aspektima pornografije, razmotre da u određenim slučajevima osobu upute egzorcistu, kako bi procijenili mogućnost dijabolične dimenzije nečijeg konzumiranja pornografije. Svakako, to se pokazuje potrebnim u nekim slučajevima.
