Kardinal Peter Turkson, prefekt Dikasterija za promicanje integralnog ljudskog razvoja, odgovorio je na pitanje vezano uz uskraćivanja pričesti predsjedniku Bidenu. Novinar Nacional Catholic Reportera je bio predvidljivo oduševljen odgovorom, ali iskreno to baš i nisu katoličke novine. No, važnije pitanje je zašto bi Turkson uopće trebao imati stav o tome.
Turksonov zadatak u Dikasteriju za integralni ljudski razvoj prilično je udaljen od središnjih pitanja katoličke vjere i morala. Što je još gore, njegovi su komentari u suprotnosti sa samim Zakonikom kanonskog prava, u kojemu se navodi sljedeće:
„Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“ (Kanon 915).
Kardinal Turkson pogrešno tvrdi da se pričest gotovo nikada ne smije uskratiti jer „ako kažete da netko ne može pričestiti, onda u osnovi donosite sud da je u stanju grijeha“. Pretpostavit ćemo da on zapravo misli da „u osnovi donosite sud da je osoba kojoj se uskrati pričest u stanju grijeha“. No, to naravno podrazumijeva prosudbu stanja savjesti osobe, koju (a) nitko osim Boga ne može znati; i (b) uopće nije poanta kanona 915. Ustrajati u „očitom“ teškom grijehu ne zahtijeva prosuđivanje o unutarnjem stanju potencijalnog pojedinca. To jednostavno znači da potencijalni pojedinac može ustrajati u činjenju jednog ili više ozbiljnih zlih djela koja su izvana očita određenim manifestacijama.
Problem koji predstavlja ova ustrajnost nije samo privatan i osobni (iako, naravno, ako smo svjesni teškog grijeha, jedemo i pijemo Kristovo tijelo i krv na vlastitu osudu (usp. 1 Kor 11, 23 – 30)). Umjesto toga, ovo je isto tako javni problem koji ima ozbiljne posljedice na druge vjernike. Dopuštajući javnom teškom grešniku da se pričesti, onda ne samo grešnik, već i onaj koji grešniku dopušta pričest, dopušta skandal u pravom smislu te riječi. Skloni smo skandal tumačiti kao „šok“, ali to u kršćanskoj terminologiji nije pravilno tumačenje skandala. Skandal je ozbiljan problem jer stvara iluziju da je dotično ponašanje potpuno prihvatljivo za katolike.
Tako druge vodi u grijeh. I za to je naš Gospodin imao odgovor u obliku najoštrijeg govora:
„Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku. Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan“ (Mt 18, 6 – 7).
Bolesni i umorni?
Govoreći u svoje ime, umoran sam od teoloških smicalica prelata koje se često prakticiraju bez uočljivog kršćanskog opredjeljenja. Mnogi od njih pribjegavaju svojevrsnim verbalnim varkama kako bi potkopali napore za obnovu discipline unutar Katoličke Crkve, discipline koja je od vitalnog značaja za formiranje postojećih katolika, te kako bi zbunjenim katolicima omogućili da odluče žele li doista ostati u Crkvi, i u konačnici pomogli onima izvan Crkve koji pozitivno reagiraju na svjedočanstva kršćana.
Statistički gledano, postoji vrlo mala podrška kulturnog katoličanstva među laicima koji na misu dolaze više od jednom tjedno. Nisam siguran da je itko proučavao povezanost vremena provedenog u osobnoj molitvi i spremnosti da bude „kontra kulturan“ u izražavanju svojih uvjerenja i opredjeljenja, ali spreman sam se kladiti u tisuće dolara da je ova korelacija vrlo visoka. Iz prijašnjih studija znamo da postoji snažna povezanost između neuspjeha u održavanju snažne navike osobne molitve i napuštanja svećeničkih zvanja. Vrlo sam siguran da isto vrijedi za sva zvanja, uključujući univerzalni poziv na svetost, koji uključuje usmjerenost prema Božjoj volji i, stoga, neizbježno, ono što nazivamo sentire cum ecclesia (suosjećati s Crkvom), to jest duhovnu sposobnost mišljenja s Crkvom – a ne samo s klericima.
Ovdje je isto tako vrijedno spomenuti da je posljednju službenu uputu koju imamo po pitanju pričesti prije sedamnaest godina, američkim biskupima preko kardinala Theodora McCarricka (šefa Biskupskog odbora koji je razmatrao to pitanje) dao kardinal Josepha Ratzinger, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere. Vjernici bi mogli jednostavno pročitati ono što je tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere preporučio – pod uvjetima koji su identični onima koji vladaju danas – u skladu s katoličkim naukom, katoličkim moralnim učenjem i kanonskim pravom. Postoje opći principi po kojima se netko može pričestiti. Ovaj savjet je upravo pastoralan savjet, savjet za dobrobit (spas) duša.
Ovo je još jedan razlog zašto je kulturna komfornost u Vatikanu toliko moralno i duhovno štetna – baš kao i glupost, koje nažalost ima na pretek. Pa zašto bismo mi u Sjedinjenim Američkim Državama trebali ozbiljno uzeti u obzir nestručna zapažanja afričkog kardinala zaduženog za vatikanski ured koji nema nikakvog udjela – a kamoli nadležnosti – u spornom pitanju? Zašto bi bilo koji crkveni poglavar, od odozgo prema dolje, namjerno odlučio dopustiti katolicima da ostanu zbunjeni u pogledu najosnovnijih (privatnih i javnih) moralnih pitanja u vezi ljudskog života ili u pogledu postojećih pastoralno – kanonskih lijekova, lijekova koji su tu upravo za dobrobit (spas) duša?
