“U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani” ♥ (Rim 12,12)
Danas ima dosta stvari koji su popularnije od optimizma. Ljudima je dosadilo govoriti da će sve biti u redu. Ljudi su umorni od slušanja da ih čeka neki veliki preporod. Povjerenje u naše institucije i u one koji vode naše institucije je nisko i nastavlja slabiti. Ljudi su umorni od praznih obećanja.
Sveobuhvatni optimizam koji je obilježio kraj dvadesetog stoljeća se raspršio. Umjesto njega je zavladala tjeskoba, malaksalost i iscrpljenost. Postoje dani kada se čini da se zapadna kultura sastoji samo od pomahnitale nostalgije za antidepresivima. Ne samo da situacija nije dobra; opipljiv je osjećaj da situacija nije trebala biti ovakva.
Svijet bez nade bi trebao biti svijet u kojem Evanđelje može pronaći uporište. Crkva nudi neku vrstu nade koju svijet ne može dati. Crkva ne obećava svjetovnu udobnost ili sigurnost, već sigurnu nadu Spasitelja koji je pobijedio smrt. Ukratko, ona nudi nadu u nešto trajno, sigurno i postojano nasuprot svijetu iscrpljenom vlastitom prolaznošću.
Ipak, isti osjećaj frustracije i prekršenih obećanja, a da ne govorimo o iscrpljenoj prolaznosti, pogađa Crkvu. „Radosti i nade, tuge i tjeskobe“ čovjeka ovoga doba, kako se ispostavilo, doista su radosti i nade, tuge i tjeskobe Kristovih sljedbenika – iako zasigurno ne na način na koji su koncilski oci imali na umu kad su napisali te riječi u Gaudium et spes. Umjesto da Kristu privuče slomljen svijet, čini se da Crkva na mnogim mjestima žuri da se pridružiti svijetu.
Jesam li previše mračan? Istina je da su, od te nesretne epizode u Rajskom vrtu, ljudska nastojanja obilježena dubokom i trajnom uzaludnošću. Na tom planu nema ništa novo. Istina je i da postoje znakovi života u Crkvi, u Sjedinjenim Američkim Državama i drugdje. Takve znakove čak i nije tako teško pronaći ako netko zna gdje treba tražiti. Na primjer, 2019. godine, otprilike trideset i sedam tisuća ljudi ušlo je u Katoličku Crkvu u Sjedinjenim Američkim Državama na Uskrsno bdijenje. To je izvanredno, napose ako imamo u vidu da je Crkva u Americi bila usred najgoreg vala krize zlostavljanja maloljetnika od 2002. godine.
No, veliki broj ljudi koji dolazi u Crkvu, čak i u najtamnijim trenucima, ne može sakriti ogroman broj ljudi – napose mladih ljudi – koji odlaze ili se udaljavaju od Crkve. Ne bismo trebali zanemariti znakove života i nade; ali to nas ne smije uljuljati u samozadovoljstvu pred mnogo većim neuspjesima.
Nadbiskupija Cincinnati u SAD-u na primjer je nedavno objavila plan smanjenja svojih dvjesto osam župa na šezdeset „obiteljskih župa“. Kada jedna od najstarijih nadbiskupija u zemlji nema drugog izbora nego zatvoriti gotovo sedamdeset posto svojih župa, nešto jako ozbiljno nije u redu. Ovo nije prvi put da je jedna američka biskupija bila prisiljena dramatično smanjiti i restrukturirati svoje župe kako bi zadovoljila fiskalne i demografske promjene.
Nedavni članak o stanju u Crkvi koji je napisao Terry Mattingly, skreće pozornost na probleme dok citira mladog Josepha Ratzingera:
„Crkvi će biti teško, jer će je proces kristalizacije i razjašnjenja koštati vrijedne energije. To će je učiniti siromašnom i usmjeriti da postane Crkva krotkih…. I tako mi se čini izvjesnim da se Crkva suočava s vrlo teškim vremenima. Prava kriza je tek počela. Morat ćemo računati na strašne preokrete“.
Imajte na umu da je budući papa Benedikt XVI. ovo napisao 1969. godine. Jedna od podjela u današnjoj Crkvi je između onih koji misle da se „strašni preokreti“ još može izbjeći i onih koji vjeruju da je jedini način obnove Crkve prolaženje „kroz strašne preokrete“.
Bez obzira dolazi li do obnove izbjegavanjem katastrofe ili prolaskom kroz nju, povijest nam govori da se obnova u Crkvi rijetko događa u samome sistemu. Obnova rijetko započinje velikom strategijom. Počinje razlučivanjem i izborom radikalnog povjerenja u Božju providnost. Počinje radikalnim odgovorom na Božji poziv, povjerenjem koje se daje prije, a ne poslije, jer znamo kamo nas On vodi. Ono što Bog čini s našim povjerenjem je uvijek novo i iznenađujuće. Marija je, naravno, najbolji primjer toga među svecima.
Velika je stvar vidjeti jasnu ruku providnosti u životima onih koji se velikodušno odazivaju na Božji poziv od kojega mi imamo koristi gledajući unatrag kroz desetljeća, stoljeća ili tisućljeća. Međutim, u ovom trenutku, sveci u nastajanju vjerojatno će se pojaviti više kao sveti čudaci nego što će se pojaviti kao uglađene vođe s besprijekornim vjerodajnicama.
Dobra je vijest da među nama ima više svetih luda nego što ih prepoznajemo. I da su, kao i u svakom dobu, nada za budući procvat Crkve, jer se učenici odazivaju pozivu da budu kvasac. Koliko god ovih trenuci bili mračni, i mislimo da smo bliže početku ili kraju ovih „strašnih preokreta“, kao kršćani, uvijek se nadamo. To nije nada za svjetovnim uspjehom, pa čak ni nada da ćemo doživjeti crkvenu (i društvenu, političku i kulturnu) obnovu za koju se nadamo da će doći. Nada je ta koja proizlazi iz spoznaje da je, koliko god bitka bila mračna, rat već dobiven.
Budimo radosni ratnici.
Stephen P. White je izvršni direktor The Catholic Project na Katoličkom sveučilištu Amerika i suradnik u Centru za etiku i javnu politiku.
