Kada je 1993. prvi put objavljena, enciklika pape sv. Ivana Pavla II. o obnovi katoličke moralne teologije, Veritatis Splendor (Sjaj istine), zadala je snažan udarac ponosu mnogih njemačkih teologa, koji su se dugo smatrali samom avangardom katoličkog intelektualnog života.
Doista, već unutar godine dana od objave enciklike u Njemačkoj je objavljena knjiga sastavljena isključivo od eseja kritičnih prema Ivanovu Pavlu II. duboko humanističkom tumačenju katoličkog nauka o putu prema sreći i blaženstvu — jer je, kako je objasnio urednik, Njemačka imala posebnu obvezu nadzirati teološke granice Crkve. Tko je njemačke teologe imenovao za tu nadzornu ulogu, ostalo je neizrečeno. Kao i ideja koja je, čini se, podupirala velik dio njemačkog katoličkog intelektualnog otpora Ivanu Pavlu II.: njemački teolozi moraju biti pametniji od jednog Poljaka.
Njemački otpor papinskom učiteljstvu, naravno, prethodio je Ivanu Pavlu II.; teško bi bilo pronaći istaknutog njemačkog teologa (ili biskupa, uostalom) koji je branio papu Pavla VI. nakon što je 1968. objavio encikliku Humanae Vitae o moralno prikladnim sredstvima reguliranja plodnosti. No mnogo se toga promijenilo od tada, a središte progresivnog katoličkog revizionizma u moralnoj teologiji pomaknulo se s kontracepcije na homoseksualnost. Sada je njemački otpor istinama naučavanim u Humanae Vitae i Veritatis Splendor metastazirao u ono što izgleda kao prihvaćanje tvrdnji rodne ideologije i „trans“ pokreta od strane većine biskupa u zemlji.
Dana 30. listopada tajništvo Njemačke biskupske konferencije objavilo je na mrežnoj stranici konferencije tekst Biskupske komisije za škole i obrazovanje pod naslovom Stvoreni, otkupljeni i ljubljeni: vidljivost i priznavanje raznolikosti spolnih identiteta u školama. A pod „raznolikošću“ tekst nije mislio na raznolikost iz Postanka 1,27 („…muško i žensko stvori ih“); naslov se odnosi na sve širi katalog „identiteta“ koje promiču ideolozi duge i LGBTQ+ aktivisti.
Kako je izvijestio kölnski portal domradio.de, tekst poziva učitelje da „doprinesu vidljivosti osoba s različitim spolnim identitetima koristeći jezik koji odražava tu raznolikost. Učitelji … trebaju poticati razrednu klimu u kojoj se djeca i mladi osjećaju viđenima i shvaćenima dok istražuju svoju spolnu orijentaciju i rodni identitet.“
A tada se Njemački Woke Express sunovraćuje preko ruba u otpadništvo:
Dokument poziva vjeroučitelje da katolički crkveni nauk o spolnom moralu predstave na „diferenciran“ način te da u nastavi obrade kontroverzne točke u Crkvi i teologiji kako bi učenici mogli oblikovati vlastiti promišljeni sud.
Dakle: nema potvrde biblijske antropologije. Nema navještaja da Crkva autoritativno naučava spolni moral koji već dva tisućljeća potiče ljudski procvat i svetost. Nema poziva na obraćenje. Moralno razlučivanje po načelu „uradi sam“. Nema priznanja da empirijska istraživanja pokazuju kako „tranzicija“ ili „promjena spola“ ne dovode do pozitivnih, dugoročnih ishoda za mentalno zdravlje. Nema prijedloga da bi mladi koji doživljavaju rodnu disforiju i druge zbunjenosti vezane uz svoju spolnost trebali potražiti savjet od vjeroučitelja, svećenika ili posvećene osobe koja vjeruje da je ono što Katolička Crkva naučava o moralnom životu istinito i koja tu istinu radosno živi.
Poziv dokumenta na suzbijanje nasilja i zlostavljanja dobrodošao je i, u klimi koju stvaraju brutalni razgovori na društvenim mrežama i trule internetske stranice, hitan. I tko bi poricao da bi škole trebale biti mjesta u kojima se boli i krize sazrijevanja ne pogoršavaju „diskriminacijom i osobnim ponižavanjem“? No ophođenje prema drugima s poštovanjem temeljna je obveza kršćanske ljubavi (da i ne govorimo o ljudskoj pristojnosti) poznata tisućljećima. To nije nešto čemu su nas rodna ideologija, aktivisti duge i trans zagovornici naučili u 21. stoljeću.
Tragično je da se ovo napuštanje teološke razboritosti i pastoralne odgovornosti podudara sa šezdesetom obljetnicom završetka Drugog vatikanskog koncila, u kojem su njemački biskupi i teolozi (uključujući budućeg papu Benedikta XVI.) igrali značajne uloge. Drugi vatikanski koncil s pravom je ponovno uravnotežio samorazumijevanje Crkve potvrdivši da su biskupi istinski učitelji, upravitelji i posvetitelji u svojim mjesnim Crkvama, a ne tek područni menadžeri Katoličke Crkve d.d.
Da jedna biskupska komisija izda tekst koji poziva na „diferencirani“ pristup katoličkom nauku — to jest, na pristup obrazovanju u kojem se ustaljene istine katoličke vjere smatraju jednom opcijom na jelovniku mogućnosti — više je nego bizarno. To je izdaja Drugog vatikanskog koncila. I rezultirat će pojačanom ljudskom patnjom, a ne ozdravljenjem ranjenih duša po uvijek dostupnoj Božjoj milosti i istinski suosjećajnoj pastoralnoj skrbi.
Katastrofalno stanje u Njemačkoj Rim ne može neograničeno dugo ignorirati.
