Savjest ne može tražiti manje od onoga što Crkva traži, ali može tražiti više…
U četvrtak su vatikanske vijesti potvrdile da su papa emeritus Benedikt XVI. i papa Franjo primili cjepiva protiv COVID-19. Navodno su tim činom pružili primjer čitavoj Crkvi. Pretpostavljam da u očima svijeta ovo znači kraj svake tvrdnje koju bi katolik mogao koristiti za vjersko izuzeće od primanje cjepiva. Ako su cjepiva stvorena od pobačenih fetusa, a država recimo uvede obavezno cijepljenje, onda savjesni katolici ne mogu odgovoriti „moja Crkva se protivi“.
Korporacije i vlade neće htjeti pažljivo saslušati objašnjenje o razlici između učiteljske ovlasti Pape i biskupa kada govore ex cathedra, za razliku od stavova koje bi naši čelnici mogli reći ili učiniti kao pojedinci. Jednostavno Vam neće prodati avionsku kartu ili izdati vizu ako se niste cijepili. Postupci pape i bivšeg pape ovdje mogu otežati život katolicima čija se osobna savjest užasava nepomirljivog nesklada izjave vatikanskog tiskovnog ureda da je „moralno prihvatljivo primati cjepiva protiv COVIDa-19 koja su u svojim istraživanjima i proizvodnom procesu koristila stanične linije pobačenih fetusa“.
Ipak, katolička savjest je otporna, često neshvaćena i od onih koji je posjeduju – a zasigurno od svijeta. Postoje dvije značajke koje su posebno pogrešno protumačene. Prvo, savjest ne može tražiti manje od onoga što Crkva traži, ali može tražiti više. Na primjer, jedna se osoba može osjećati vezanom za herojsku dobrotvornu djelatnost u situaciji u kojoj se druga ne osjeća spremnom na isto. Drugo, da bi uopće mogla funkcionirati, savjest mora oblikovati (formirati) istina samoga Krista i točno shvaćanje okolnog svijeta. Inače, nemamo savjest koju bismo trebali slijediti, već jednostavno vlastite sklonosti.
Omiljeni poticaj TV stručnjaka u posljednje vrijeme je da slijedimo znanost, što je izvrstan savjet ako se zapravo uzme k srcu i točno ono što riječ con-science na engleskom jeziku znači – sa znanošću ili sa znanjem. Ako želimo zadržati svoju individualnu odgovornost za oblikovanje savjesti, dužni smo aktivno slijediti istinu, što se osigurava samo istraživanjem i provjerom različitih izvora i perspektiva, posebno kada radeći isto postane sve teže. Proteklih su se tjedana pojavila dva uistinu izvrsna izvora koji pomažu katolicima u zadatku oblikovanja vlastite savjesti u vezi s cjepivom.
U areni formacije o moralnoj istini, prvi izvor je pismo biskupa Athanatiusa Schniedera, koje smo objavili i na Quo Vadis Croatia ovdje. Što se tiče formiranja u znanstvenoj istini, drugi izvor je nedavni intervju s Pamelom Acker, autoricom knjige Cjepiva: Katolička perspektiva iz centra Kolbe – koju s nestrpljenjem očekujem pročitati. Bilo je teško mnogim vjernim katolicima informirati svoju savjest s obzirom na znanost koja u industrijskoj proizvodnji cjepiva koristi pobačena dječja tijela, jer informacije nisu dostupne, ali ovaj intervju pruža veliku pomoć. Budući da je sadržaj iznimno važan, a intervjuu prilično dug, želim podijeliti nekoliko teških istina koje je intervju sadržavao u svjetlu informacija koje su nam sada dostupne.
U razgovorima s prijateljima primijetila sam da mnogi od nas umiruju savjest određenim činjenicama. Znamo da cjepiva od Pfizera i Moderne u proizvodnom procesu ne koriste stanice dobivene abortusom. Odnosno, znamo da nam se izravno ne ubrizgavaju stanice fetusa ili njihovih inženjerski proizvedenih potomaka (iako se ta činjenica razlikuje kod ostalih proizvođača). Čujemo da su se stanične linije izvedene iz pobačaja koristile samo za testiranje, što bi nas nekako trebalo utješiti, iako to još uvijek znači da cjepiva koja želimo koristiti imaju indirektnu odnosno direktnu vezu s pobačajem. Kažu nam da su stanične linije korištene u testiranju došla od jednog pobačaja, koji se dogodio prije nekoliko desetljeća. Sve su ove stvari istinite, ali ne služe da nas u potpunosti informiraju.
Slijedi ono što možda ne znamo. Najistaknutija stanična linija, nazvana HEK 293, dolazi od pobačaja izvedenog 70-ih. Označena je kao 293, jer su toliko eksperimentalnih pokušaja istraživači trebali napraviti da dobiju staničnu liniju. Stoga, iako omjer pobačaja i eksperimenta nije točno jedan prema jedan, stotine pobačaja ušlo je u projekt, čak i ako nije rezultiralo „uspjehom“.
HEK je kratica od humanog embrionalnog bubrega. Da bi se u tu svrhu uzeo održivi embrionalni bubreg, zdrava djeca koja su dovoljno stara i imaju adekvatno razvijene bubrege moraju se izvaditi iz maternice živa, obično carskim rezom, i moraju im se izrezati bubrezi. To se mora odvijati bez anestezije jer bi smanjila održivost organa. Umjesto da ih drže, ljuljaju i tješe u vremenu koje intervenira između njihovog rođenja i smrti, oni im žive odsijecaju organe.
Nema šanse da bi spontani pobačaj mogao rezultirati staničnom linijom (jer bubrezi ne mogu ostati održivi tako dugo) ili da je neki briljantni istraživač pronašao način da stvori veliko dobro iz tragedije korištenja dječjeg tijela doniranog znanosti nakon što je abortirano. Namjerno ubojstvo neželjenog djeteta (djevojčice, u slučaju HEK 293) dogodilo se na mukotrpan način upravo zbog dobivanja njezinih organa za istraživanje. Uzimanje njezinih organa bila je izravni uzrok smrti, prije toga je bila živo dijete izvan maternice.
Bojim se da papa Franjo i papa emeritus Benedikt XVI. možda nisu imali te podatke kada su primili cjepiva. Ako preispitamo vatikansku izjavu da je „moralno prihvatljivo primati cjepiva protiv COVID-19 koja su koristila stanične linije pobačenih fetusa u svom istraživanju i proizvodnji“, vidimo da se to ne može primijeniti ovdje. Umjesto toga zamislimo ovakav scenarij. Da bi se odobrila trenutno dostupna cjepiva, moralo bi se pročitati „moralno je prihvatljivo primati cjepiva protiv COVID-19 koja su koristila stanične linije živih osoba, ubijenih zbog njihovih organa, za upotrebu u medicinskim istraživanjima i proizvodnim procesima“.
Kršenje ljudskih prava koje je raskrinkao međunarodni sud u današnjoj Kini, gdje su neželjeni pojedinci poput vjerskih i političkih neistomišljenika pogubljeni zbog njihovih organa radi zarade, je jednako kao i kod djevojčice iz čijih su stanica nastala cjepiva protiv COVIDa-19, odnosno brutalno je žrtvovana u tu svrhu, kao i sva djeca čije su stanične linije korištene prije nje.
Ipak, mnogi s pravom tvrde, kada razgovaramo o cjepivu protiv COVIDa-19, da je u igri više života nego onih stotina djece koja su patila i umrla zbog jedne određene stanične linije u prošlosti. Briga za te živote mora zasigurno podnijeti i naše razmatranje.
Informacije o tome kako je stvoren HEK 293 možda će podsjetiti na trenutni skandal Planned Parenthood, koji prodaju ljudsko tkivo ponuđaču s najvišom ponudom i izvodi pobačaje na određene načine kako bi osigurao organe i sačuvao njihovu održivost za najbolju cijenu. Otvorenije rečeno, industrija pobačaja obavlja masovne vivisekcije nad održivom, zdravom i dobro razvijenom živom djecom radi masovne zarade. Ono što sada vidimo je eksplozija industrije i trgovine organima djece, koja je započela eksperimentima u 70-ima, uključujući one na koje se oslanjaju dostupna cjepiva protiv COVIDa-19.
Zašto se to nastavlja? Novac je središnji motivator u bilo kojoj industriji i to se nastavlja jer mi to podržavamo. Mi smo potrošači. Znanost bi bila prisiljena tražiti alternativna rješenja kada bismo sve ovo bojkotirali. Čak i na daljinu, svatko od nas ima koristi od industrije koja funkcionira na ovaj način i igramo svoju ulogu u njezinu održavanju. Zbog toga papa Franjo potiče katolike da izraze neslaganje, čak i dok primaju cjepivo. Nažalost, kada je novac motivator, izraženo neslaganje ne govori tako jasno kao odbijanje.
Međutim, sada smo se našli u teškoj situaciji kada je pred nas stavljena ili briga za naše ranjive susjede koji bi, kako nam kažu, mogli dobiti COVID-19 ako se i mi sami nismo cijepili ili zabrinutost zbog održavanja industrije za koju sa sigurnošću znamo da namjerno i brutalno ubija najranjivije među nama.
Ako briga za naše susjede ne opterećuje naša srca prihvaćanjem zla kao sredstva za postizanje cilja, čak i dobrog poput prevencije COVID-19, postoje i drugi mehanizmi prisile koji apeliraju na naše vlastito samoodržanje. To su društvena odvraćanja od etički neprimjerenih cjepiva, od kojih nas naša Crkva sada neće štititi. Umjesto da vjernici kažu „moja Crkva se protivi“, Crkva informira katoličku savjest da odbijajući cjepivo mogu samo reći: „Ja prigovaram“.
Prihvaćajući ove progone, odabir savjesnih katolika da odbiju etički neprimjereno cjepivo može biti izvor uvjeravanja njihovih susjeda da im nedostaje briga za dobrobit njihovih bližnjih, dok su istovremeno i sami spremni preuzeti stupanj samožrtvovanja kako bi izbjegli namjerno ubojstvo novorođenčadi unatoč mogućoj zarazi bolešću koja prvenstveno pogađa odrasle. To je mračna paralela s Euharistijom – Kristovom žrtvom koju u vlastitom tijelu i za vlastito spasenje primamo, predstavlja nevinu Božansku žrtvu. Na kraju, ova uznemirujuća promišljanja uokviruju pitanje na koje sada može odgovoriti samo savjest.
AnnaMaria Cardinalli
