“Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.” (Mt 7,15-20)
Ovih je dana Islam postao ponovo popularna tema među katolicima, i s pravom se može reći kako su se uglavnom formirala dva podijeljena tabora – s jedne strane govori se o Islamu kao religiji mira od koje se ‘odcijepila’ radikalna skupina koja ne predstavlja ‘istinski’ Islam, a s druge strane nalaze se zagovornici koji zaziru od Islama.
Stvar naravno nije crno-bijela kad je riječ o ljudima (muslimanima), no jest kad je riječ o religiji (Islamu). Prije nego krenem u razradu, naglasit ću kako postoji razlika između čovjeka i onoga što on ispovijeda, čini, živi, govori itd. Još je davno sv. Augustin izrekao svoju slavnu uzrečicu: “Ljubi grešnika, mrzi grijeh.” Tu se krije ispravan i zdrav pogled ne samo na pitanje Islama već brojnih ostalih problema s kojima se društvo danas nosi. No, da ne duljim – Islam i muslimani nisu jedno te isto. Sljedeće će riječi vjerujem sablazniti mnoge, no prije nego donesete sud molim vas da pročitate do kraja: Islam jest antikristova religija – o tom svjedoči samo Sveto Pismo:
“Tko je lažac, ako ne onaj koji tvrdi da Isus nije Krist? Antikrist je onaj tko niječe Oca i Sina. Svaki koji niječe Sina, nema ni Oca, a tko priznaje Sina, ima i Oca.” (1 Iv 2,22-23)
Muhamed i njegov Kur’an jasno i nedvosmisleno govore o Isusu (za Islam on je poznat kao Issa) kao čovjeku a ne bogočovjeku, negiraju njegovu kristološku i otkupiteljsku narav. Kako netko jednom reče – djelomična istina je potpuna laž, i to je ono što prenosi Islamska tzv. objava. Takozvana kažem zato što nas već na drugom mjestu sv. Pavao također upozorava na “druga evanđelja”:
“Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.” (Gal 1,9)
Tek nakon što smo prepoznali Kur’an kao antievanđelje možemo nastaviti dalje s analizom Islama kakav on doista jest. Isus je za svakog (autentičnog) kršćanina savršeni Jaganjac, onaj koji je došao otkupiti čovjeka ali i širiti poruku mira. A kako se i za Islam tvrdi da je religija mira, valja nam suočiti te dvije osobe:
• Isus – bogočovjek koji je došao među ljude siromašan, umro je na isti način, prezren i odbačen. Tijekom svoga života provodio je godine čineći dobro, pomažući i ulijevajući nadu prezrenima i odbačenima. Također je ukazivao na Kraljevstvo Božje gdje će vladati istinske vrijednosti a ne moć jačega nad slabijim.
• Muhamed – lažni prorok koji je silom nametnuo svoja učenja, istovremeno živeći neuredno i nemoralno, paleći naselja i sela, osvajajući, ubijajući, silujući (jedna od žena je bila 9-godišnjakinja). Kako je živio tako je i propovijedao, obećavajući grešnu nasladu tijela onima koji u njegovo ime budu pokoravali druge. I takvog čovjeka sam Kur’an postavlja kao “lijepog uzora” svim muškarcima.
O Muhamedu govori i sv. Toma Akvinski, Crkveni naučitelj:
“Također je [Muhamed], popuštajući uzde tjelesnoj nasladi, dao zapovijedi koje su u skladu s tim obećanjima i koje su puteni ljudi spremni slušati. Osim toga, glede istine donio je samo ono što svaki osrednje nadareni mislilac može lako spoznati. Štoviše, istine koje je naučavao isprepleo je s mnogim i posve neistinitim naukama. Nadalje, nije pružio znakove nadnaravnog podrijetla, a ipak samo oni pružaju primjereno svjedočanstvo Božjem nadahnuću, ukoliko vidljivo djelo koje se može samo Bogu pripisati pokazuje da je učitelj istine nevidljivo (od Boga) nadahnut. Naprotiv, on reče da je poslan u sili oružja, a takvi znakovi ne nedostaju ni razbojnicima, ni silnicima. (…) S pomoću mnoštva tih ljudi druge je podvrgao svome zakonu silom oružja.
Konačno, njemu ne pružaju svjedočanstvo nikakva proroštva drevnih proroka. Nevjerojatnim pripovijedanjem čak izopačuje nauke Staroga i Novoga Zavjeta, u što se može uvjeriti svatko tko pogleda njegov Zakon. Zato namjerice i lukavo nije dopustio svojim sljedbenicima da čitaju knjige Staroga i Novog zavjeta da mu na osnovi njih ne bi bila dokazana neistina. Prema tome, jasno je da oni koji vjeruju njegovim riječima vjeruju lakomisleno.” (sv. Toma Akvinski, Suma protiv pogana, 6. Poglavlje: ‘Prihvaćanje zbiljâ vjere ne spade u lakovjernost, premda nadilaze ljudski razum’)
Kako svaka klica daje ploda, tako je i Islam plod Muhameda, a o njemu govori i sv. Ivan Pavao II.:
“Svatko tko poznaje Stari i Novi zavjet, čitajući Kur’an jasno vidi proces smanjenja božanske objave što je u njemu izvršen. Nemoguće je ne primijetiti udaljavanje od onoga što je Bog rekao o sebi samome, najprije u Starome zavjetu preko prorokâ, a poslije, na konačan način, u Novome, preko svoga Sina. Sve to bogatstvo Božje samoobjave što predstavlja baštinu Staroga i Novoga zavjeta u islamu je zanemareno.
Boga u Kur’anu krase imena među najljepšima koja je ljudski jezik stvorio, ali zapravo je riječ o nekome Bogu izvan svijeta, Bogu koji je samo Veličanstvo, nikada Emanuel, Bog-s-nama.
Islam nije religija otkupljenja. U njoj nema mjesta za križ i uskrsnuće. Isus je spomenut, ali samo kao prorok u pripravi za posljednjega proroka, Muhameda. Spomenuta je i Marija, njegova djevičanska Majka, ali nema ni riječi o drami otkupljenja. Stoga su ne samo teologija, nego i antropologija islama vrlo daleko od kršćanske.
Ipak, religioznost muslimana zaslužuje poštovanje. Zadivljuje, na primjer, njihova vjernost molitvi. Slika Alahova sljedbenika koji pada na koljena i predaje se molitvi, bez obzira na vrijeme i mjesto, ostaje model za vjernike istinskoga Boga, posebno za one kršćane koji ne posjećuju svoje divne katedrale i mole se malo ili nikako.” (izvatci iz: Ivan Pavao II., Priječi prag nade, str. 53)
Ostavivši riječi sv. Tome i sv. Ivana Pavla II. po strani, ipak ostaje pitanje Islama i njegovog ploda. Kako je rečeno na samom početku teksta – dobro stablo daje dobar plod, a loše daje loš plod. Ne treba mnogo da se uoči kako je plod Islama sve samo ne dobar: od samog začetka s Muhamedom, tu je religiju pratilo krvoproliće. Stotinama godina prije križarskih ratova Islam je harao Europom, ostavljajući za sobom neizbrojive žrtve, premnoge ljude odvedene u roblje, mučene i protjerane iz svojih domova. Naglasit ću rečeno: stotinama godina. Ne govorimo o jednom pohodu ili nekoliko godina ratovanja (samo za usporedbu: cijela se ljudska kultura zgraža nad Hitlerom i zločinom počinjenim nad Židovima, a taj je zločin toliko sitan u usporedbi ne as genocidom već s kulturocidom koji je počinjen od strane islamista). Nakon križarskih ratova popularni je džihad počeo jenjavati, no nikad nije potpuno prestao.
Netko će reći – to je bilo nekoć. Konzultirajmo se dakle sa samim Kur’anom, najmjerodavnijim izvorom učenja o “miroljubivosti” Islama (u zagradama nalazi se broj sure, svojevrsnog poglavlja, i potom broj retka u Kur’anu):
• “I napadajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali. A zlostavljanje je teže od ubijanja! I ne borite se protiv njih kod Časnoga hrama, dok vas oni tu ne napadnu. Ako vas napadnu, onda ih ubijajte! – neka takva bude kazna za nevjernike.” (2, 191)
• “I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne. Pa ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje.” (2, 193)
• “Propisuje vam se borba” (2, 216)
• “I borite se na Allahovom putu i znajte da Allah sve čuje i sve zna.” (2, 244)
• “one koji ne budu vjerovali na strašne muke ću staviti i na ovome i na onome svijetu i niko im neće moći pomoći.” (3, 56)
• “Mi ćemo uliti strah u srca onih koji neće da vjeruju zato što druge Allahu ravnim smatraju, o kojima On nije objavio ništa; Džehennem će njihovo boravište postati, a grozno će prebivalište nevjernika biti.” (3, 151)
• “I neka se zato na Allahovu putu bore oni koji ne žale žrtvovati život na ovome svijetu za onaj svijet.” (4, 74)
• “Vjernici se bore na Allahovom putu, a nevjernici na šejtanovom. Zato se borite protiv šejtanovih štićenika, jer je šejtanovo lukavstvo zaista slabo.” (4, 76)
Ovakvih je citata još mnogo, tako da nećemo ovom prilikom izlistavati sve što se od istinskog i pravog vjernika Islama očekuje.
Pitanje koje se ovdje nameće je: ako je “lijepi uzor muškaraca”, tzv. prorok Muhamed živio kao što se tvrdi, i ako Kur’an uistinu uči ono što je ovdje navedeno, kako je moguće miroljubivo živjeti s muslimanima, i kako to da gledamo dvije različite realizacije Islama: radikalnu istočnu verziju kao i razvodnjenu zapadnu?
Odgovor je dvojak: sekularizacija i ‘taqiyya’.
Sekularizacija je po zapadni svijet imala neizmjerne posljedice. Pogledajmo samo kako se ona manifestirala u kršćanstvu: koliko “vjernika” nedjeljom prisustvuje Svetoj Misi? Koliko ih živi vrline i trudi se oko svetosti? I nasuprot tome, koliko ih zagovara tzv. prava tzv. seksualnih i rodnih manjina, koliko ih živi u izvanbračnim zajednicama, sudjeluje u čedomorstvu (pristojno zvanom ‘abortus’) i raznim drugim praksama koje novopoganska kultura nameće? A ipak, takvi se često i dalje nazivaju vjernicima. Slično je i s Islamom – mnogi muslimani ne žive sve što Kur’an od njih traži. To ipak ne znači da možemo Islam suditi prema sekulariziranim muslimanima, baš kao što ne možemo kršćanstvo suditi prema onima koji ne žive svoju vjeru.
Taqiyya je drugi zanimljiv faktor. Jednostavno rečeno, taqiyya je ‘strateško laganje’. Jedan od slavnih islamskih teologa, imam Al Ghazali, rekao je:
“Ako je cilj ostvariv kroz govorenje istine i kroz laganje, zabranjeno je lagati. Ako cilj nije ostvariv kroz govorenje istine a jest kroz laganje, dopušteno je lagati ako je cilj dopušten, i obvezujuće ako je cilj obvezujuć.”
Na kraju, u Islamu, cilj apsolutno opravdava sredstvo – sve dok je cilj opravdan po kriterijima religije, na sredstva se kriteriji morala zapadne civilizacije ne odnose, posebice ako je riječ o laganju. Tu u vodu padaju sve zakletve o govorenju istine (npr. na sudu) – imperativ je religije iznad konsenzusa zapadnog društva. Konačni je cilj Islama, naravno, pokoriti svijet pod jednom Islamskom zastavom.
No, kako se taqiyya uklapa u sekularizam i konačni cilj, i koje veze ima s miroljubivošću? Na žalost, s miroljubivošću ni malo, ali ima svake veze sa samim džihadom. Islam poznaje dvije vrste džihada – veliki i mali, odnosno “unutarnji” (osobni boj za svojevrsno spasenje) i “vanjski” (boj protiv nevjernika i konvertiranje svijeta na Islam). Takav “vanjski” džihad ostvaruje se brojnim sredstvima – između ostalog i taqiyyom, tj. laganjem – točnije, laganjem o naravi Islama.
“Vanjski” džihad (koji nastoji konvertirati svijet) je stupnjevit – postoje tri stupnja džihada (i tu ću se osvrnuti na sam Kur’an i pojam koji se u njemu spominje: abrogacija ili dokinuće):
• Kada su muslimani brojčano nadjačani i ne mogu pobijediti u fizičkom sukobu sa “nevjernicima” trebaju živjeti u miru i propovijedati poruku tolerancije (taqiyya – laganje o konačnom cilju). Primjer toga vidimo kod Muhameda dok je skupa sa svojim sljedbenicima bio progonjen u Meki – kako je on sa svojim sljedbenicima bio brojčano nadjačan, njegova je tzv. objava tražila vjersku toleranciju.
• Kada je muslimansko društvo dovoljno jako i brojno da se brani, muslimane se poziva u obrambeni džihad. Opet, drugi se stupanj nadovezuje na tzv. objavu iz Muhamedovog života gdje je Muhamed sklopio savezništvo s raznim grupama izvan Meke, te je muslimansko društvo bilo dovoljno snažno da se počne boriti, Muhamed je primio novu tzv. objavu koja ga je pozivala na obrambeni rat. Tu je novija je objava dokinula raniju o toleranciji, tako da u novoj situaciji stara objava više nije vrijedila – tolerancija se više nije primjenjivala.
• Kada je muslimansko društvo većinsko i kontrolira političku moć na nekom području, naređeno mu je da se upusti u osvajački džihad. Kad je Meka bila pod Muhamedovom upravom primio je poziv na borbu protiv svih nevjernika. Kao i prije, nova je tzv. objava dokinula prijašnju tzv. objavu.
Nova objava u novim uvjetima uvijek dokida stariju, ovisno o tome ima li islamsko društvo snage voditi osvajačke pohode ili se nalazi u situaciji gdje još mora zbijati snage i strpljivo čekati, te stoga propovijeda poruku mira i tolerancije (taqiyya).
Naravno, kako je rečeno na početku, postoji bitna razlika između čovjeka i onoga što čovjek živi, vjeruje, ispovijeda itd. Nemoguće je i pogrešno osuditi pojedinca radi ideologije, ali je jednako tako pogrešno tvrditi kako je Islam religija mira kada samo listanje kroz stranice Kur’ana jasno ukazuje kako to nije slučaj.
No, ostaje pitanje – kako u to uklopiti Nostra Aetate o kojem danas bruje mediji. Prije svega bitno je razumjeti jednu bitnu istinu: 2. vatikanski koncil nije kakav superkoncil koji je postavio nove dogme i nakon kojeg ništa staro više ne vrijedi. Također, Nostra Aetate je deklaracija a ne dogmatska konstitucija. Deklaracija ima rang upute, ne učiteljstva. Potom, Nostra Aetate govori o muslimanima, a NE o Islamu (što potvrđuju i prve riječi deklaracije koje se odnose na muslimane: “Crkva gleda s poštovanjem i muslimane” – ne piše “s poštovanjem gleda i na Islam”). Izjednačavati čovjeka (Božje stvorenje koje je uvijek slika Božja, pa bio čovjek i ubojica, silovatelj ili što god drugo) i religiju je pogreška s kojom svi krivi sudovi počinju.
Svi ljudi, uključujući muslimane, zaslužuju ljubav, no istinska ljubav postoji samo u prianjanju uz istinu. Kako je rekao i papa emeritus Benedikt XVI.: “Ljubav blista jedino u istini i samo je u njoj moguće vjerodostojno živjeti.” Punina Istine sam je Krist, i odbacujući tu istinu ne možemo tvrditi da muslimane ljubimo više, jer ono što im tada dajemo isprazni je sentimentalizam, a naši čini postaju isprazni. Lišeni Boga i Njegovog svjetla, više ne živimo kršćanstvo već ateistički humanizam koji nema moć spasiti ljudske duše.
Glas iz pustinje—gostujući autor
