Iako nam ne nedostaje komentara o potrebi “aktivnog sudjelovanja“ vjernika na misi, tom se pitanju rijetko pristupa filozofski. Ako je istinita tomistička izreka da Božja milost nadograđuje i usavršava narav (prirodu), onda bismo trebali očekivati da i filozofija može mnogo pridonijeti raspravi.
Ovdje ću ponuditi dvije kratke filozofske napomene relevantne za aktivno sudjelovanje: prvo, ne treba zanemariti emocionalnu osnovu takvog sudjelovanja; i drugo, sudjelovanje zahtijeva sličnost (voljenje nečega).
Aktivno sudjelovanje zahtijeva potporu određenih emocija, pa treba ukratko razmotriti narav mise ili liturgijske molitve općenito. Tijekom svete liturgije može i treba biti kontemplativnih trenutaka, cijela je liturgija više usmjerena prema „činjenju“ nego „spoznaji“.
Liturgijska molitva je oblik djelovanja jer je sama misa Kristovo žrtveno djelovanje, djelovanje kojemu se onda može pridružiti prinos vjernika. Kristova je žrtva savršena i potpuna, pa se rasprave o aktivnom sudjelovanju tiču “pomoći“ ili doprinosa vjernika kroz službu svećenika.
Ipak, budući da su ovi doprinosi vjernika ljudska djela, ne bismo trebali očekivati da oni dođu do savršenstva bez emocionalne podrške. Uvijek postoji intelektualna komponenta svake moralne vrline. Izvrstan način djelovanja kojim je vrlina definirana razumom.
Međutim, ta racionalno identificirana izvrsnost morat će se provesti u djelo kroz podršku emocija: „glava upravlja utrobom preko prsa (srca)“, kaže C.S. Lewis u knjizi Ukinuće čovjeka. Ili, kao što Aristotel kaže u Nikomahovoj etici, dok svako ljudsko biće može osjećati emocije, „imati te osjećaje u pravo vrijeme, o pravim stvarima, prema pravim ljudima, za pravi cilj i na pravi način, središnje je i najbolje stanje, a to je svojstveno vrlini”.
Koja je savršena emocionalna osnova koja omogućuje puno, svjesno i aktivno sudjelovanje kakvo žele koncilski oci? U paragrafu br. 2144, Katekizam Katoličke Crkve ovu emocionalnu osnovu naziva „osjećajem svetog“, i uključuje citat sv. Johna Henryja Newmana o osjećajima straha i strahopoštovanja koje kršćanin treba imati u Božjoj prisutnosti. Ako Crkva doista želi aktivno sudjelovanje vjernika, a ne puki privid takvog sudjelovanja, tada treba poduzeti samoispitivanje liturgijske prakse imajući na umu taj emocionalni cilj.
Koja orijentacija (položaj) svećenika tijekom sv. mise izaziva više strahopoštovanja: licem prema Gospodinu ili prema narodu? Ulijeva li više strahopoštovanje korištenje narodnog jezika ili pak korištenje svetog jezika? Izaziva li u vama veće strahopoštovanje kada Vam Svetu pričest daje muškarac, pripadnik svetog reda u svečanom ruhu ili vaša susjeda iz ulice koja nosi svoj omiljeni blagdanski pulover? Koji oblik primanja Svete pričesti najbolje izražava čovjekovu malenost i siromaštvo u odnosu na Svemogućeg Boga?
Drugo filozofsko načelo relevantno za aktivno sudjelovanje može se pronaći u Platonovim djelima. U Fedonu, dijalogu koji istražuje argumente za besmrtnost ljudske duše, Platon primjećuje da sudjelovanje zahtijeva određeni stupanj sličnosti, neku temeljnu sličnost. Stvari koje su radikalno različite ne mogu sudjelovati jedna u drugoj: „snijeg nikada neće “priznati“ vrućinu i ostati ono što je bio, naime snijeg će u trenutku porasta temperature nestati”.
Ovaj zahtjev za sudjelovanjem nije samo apstraktno filozofsko načelo; to je istina koju svi priznajemo u svakodnevnom životu, čak i ako je nikada nismo formalno artikulirali. Malo nas bi se pojavilo na utakmici hokeja na ledu samo u tenisicama za trčanje, kratkim hlačama i majici. Bez zaštitnih podstava, klizaljki i palice za hokej, naše sudjelovanje u igri bilo bi radikalno hendikepirano jer nemamo potrebnu opremu.
Malo nas bi moglo zastupati sebe u važnom pravnom postupku. Bez opsežnog poznavanja prava i pravila pravnog postupka naše bi sudjelovanje opet bilo hendikepirano i teško da bismo pobijedili: ne bi bilo dovoljno intelektualne sličnosti između nas, suprotstavljenih odvjetnika i suca. Učinkovito sudjelovanje zahtijeva sličnost – i, ako su sve stvari jednake, što je više sličnosti, veće je potencijalno sudjelovanje.
Rasprave o aktivnom sudjelovanju često daju dokaze o određenoj svijesti u ovom zahtjevu sličnosti. Postoji želja za intelektualnom sličnošću, budući da vjernike treba poučiti značenju različitih dijelova sv. mise; njihovo sudjelovanje mora biti “svjesno“. Postoji i želja za tjelesnom sličnošću s liturgijskim djelovanjem. Vjernici trebaju pjevati, davati propisane odgovore i stajati, sjediti i kleknuti u prikladnim trenucima; njihovo sudjelovanje treba biti “aktivno“.
Međutim, ljudska osoba je više od samog intelekta i tijela. Ljudska osoba ima ono što se tradicionalno naziva “htijenje“ (ili sklonosti). To uključuje „osjetljive želje“ (emocije) i „racionalne želje“ (volju). Da bi sudjelovanje vjernika bilo potpuno i aktivno u najvišem stupnju, trebala bi postojati neka sličnost u ovim aspektima ljudske osobe.
U slučaju čuvstava, emocija, nužna sličnost bila bi osjećaj svetog o kojem smo gore raspravljali. Ali što je s voljom, racionalnim željama? Na osnovnoj razini, čovjek bi morao dobrovoljno odlučiti da prisustvuje sv. misi i sudjeluje u njoj. Nešto bi nedostajalo u sudjelovanju onoga tko je protiv svoje volje doveden na misu (vidi npr. ponašanje prosječnog malog djeteta na misi).
Međutim, dublja sličnost također bi bila potrebna za sudjelovanje u najpotpunijem smislu: ljudska bi volja trebala biti suobličena s Kristovom, glavnim akterom u sv. misi. Naš izraz za tu sličnost je milosrđe. Ako volja nije usavršena teološkom vrlinom milosrđa i nije sjedinjena s Bogom, sudjelovanje u žrtvi bilo bi radikalno nepotpuno. Drugim riječima, nitko u smrtnom grijehu, u kome je ugašena krepost ljubavi, ne može u potpunosti sudjelovati u sv. misi.
Osoba u smrtnom grijehu može donekle sudjelovati u sv. misi, pa čak i tjelesno sudjelovati, ali ne može činiti „jedinu potrebnu stvar”, a to je zajednička aktivnost s Kristom, sjedinjujući se s Kristovim samoprinošenjem. Bez milosrđa „aktivno sudjelovanje” je u svojoj biti šuplje. Ako Crkva želi aktivno sudjelovanje, onda je samoispitivanje u redu. Dobro je poticati ljude da pjevaju pjesme, daleko je potrebnije poticati ljude da se služe sakramentom pomirenja.
Koliko često i koliko dugo se ispovijeda u župi ili svetištu? Je li vrijeme za ispovijed prikladno za ispovjednike ili prikladno za grešnike? Vrše li svećenici pritisak na vjernike da se pričešćuju bez obzira na raspoloženje duše ili mogu mirno ostati u klupi bez zabrinutih primjedbi i zbunjenih pogleda?
S tim u vezi, zašto ne uvesti ponovno spasonosnu praksu da svećenici ispovijedaju neposredno prije sv. mise? Zapravo, u župama s dodatnim svećenicima, zašto ne oživjeti praksu ispovijedanja tijekom prvih dijelova mise, prije nego što budu potrebni dodatni svećenici koji će pomagati u podjeli svete pričesti?
U crkvama u kojima se zadržao ovaj običaj, može se uočiti kako vjernici nastavljaju sudjelovati u sv. misi sa svog mjesta u redu za ispovijed. Vjernici koji čekaju ispovijed zapravo se žele pripremiti za sudjelovanje u sv. misi na najdublji, najbitniji način.
Da ponovno citiram C.S. Lewisa, Crkva mora paziti da ne „uškopi i ne prisiljava uškopljenike da budu plodni”. Ako se doista želi aktivno sudjelovanje vjernika, tada trebamo pažljivije paziti na sredstva kojima se njeguju potrebna emocionalna raspoloženja i kojima se volja usavršava teološkom krepošću ljubavi. Pravo na cilj podrazumijeva pravo na neko učinkovito sredstvo kojim bi se postigao taj cilj.
