Korizma je počela. Oni dovoljno sretni da prisustvuju misi u ‘izvanrednom obliku’ su bili blagoslovljeni mudrošću Majke Crkve, pa su mogli postupno pristupiti vremenu žrtvovanja. Počevši od prije dva tjedna sa Septuagesimom (sedamdeset dana prije Uskrsa), Gloria i Aleluja su izostavljene, a svećenici su odjeveni u ljubičaste misnice. Ovi vjernici, barem, su bili upozoreni na dolazeću Korizmu.
No, većina nas, bez te liturgijske naznake, uleće nekako iznenada u Korizmu. Dođe Čista srijeda, a mi upadnemo u nju s napola domišljenim korizmenim odlukama (obično istim kao i prošle godine.. i godinu prije toga .. .i…) i nejasnom idejom o čemu se zapravo radi.
Korizma od četrdeset dana je, naravno, inspirirana s četrdeset dana koje je naš Gospodin proveo u pustinji. Trebali bismo ga pratiti u tom vremenu kušnji. U tom smislu, primijetit ćemo da je Isus otišao u pustinju kako bi bio iskušan od đavla. (Lk 4, 2) Nije otišao kako bi potražio nekakvo duhovno “iskustvo u pustinji” (kako nam nekad duhovnici tumače) – da bi se sklonio u mir i samoću, samo što mu je Zli upropastio duhovni izlet. Ne, on je izašao u pustinju kako bi se suočio s iskušenjima, kako bi direktno ušao u bitku s napasnikom – i pobijedio ga. Tako je i s nama: Korizma je vrijeme ulaska u borbu, kako bi se “spremili za borbu protiv duhovnih zala”(Misno čitanje za Čistu Srijedu).
Priča o iskušenju u pustinji (koju ćemo čuti iduće nedjelje) opisuje tri pristupa koje đavao koristi protiv Isusa, a samim time, protiv nas. Ali možda ćemo dobiti bolji osjećaj za borbu ako uzmemo u obzir širu sliku, tko je đavao u cijeloj priči. Njegova greška je bila što je, iz ponosa, odbio Božji poziv na viši život, blaženstvo. Kako dominikanac otac Serge-Thomas Bonino opisuje, đavao je “radije držao do onoga što ima pod kontrolom, nego bio otvoren prema Božjem pozivu da ‘izveze na pučinu (Lk 5,4)“. Preferirajući veličine po svojim uvjetima, odbio je Božji poziv. Ovo je jedna teološka tvrdnja koju je Milton dobro naglasio: Sotona bi radije “vladao u paklu nego služio u raju“.
Kažnjen zbog preuzimanja božanskih prerogativa, Sotoni je zauvijek suđeno oponašati Onoga kojeg je odbio. Kao što nas Bog želi uskladiti sa sobom, tako i Zli želi reproducirati svoje pogreške u nama. On želi da se držimo onih prirodnih vrlina i dobrote koje imamo te odbacimo Božji poziv; da ljubomorno kontroliramo svoje živote umjesto da se predamo blaženstvu. Vrag nastoji zadobiti čak i samog Isusa, želi ga odvratiti od žrtve zbog koje će ga “Bog preuzvisiti“. (Fil 2, 9)
Naprotiv, neprijatelj nas sada nastoji odvratiti od nadnaravnih blaženstava i voditi prema čistom naturalizmu. To jest, on nas potiče da ostanemo na čisto prirodnoj razini – time što prihvaćamo biti Božja stvorenja, ali ne i Njegova djeca. Da ponovno citiramo Bonina: “ima nešto demonsko u naturalizmu koji promiče čovjekovo ispunjenje na čisto ljudskoj razini” – a, može se dodati, po cijenu ili na uštrb božanskog.
Tijekom Korizme, borimo se protiv ovog naturalizma koji nam priječi da reagiramo na Božji poziv i tražimo veću svetost. Mi napadamo upravo one stvari koje nas vuku prema ovozemaljskom, prirodnom samozadovoljstvu. Koristimo oružje samoodricanja – molitvu, post, milostinju – kako bi se predali i odgovorili na njegov poziv.
Ovo za mnoge od nas zahtijeva promjenu u razmišljanju. Jer često smo skloni gledati čak i na korizmene obrede kao prigode za obični ljudski napredak. Oni postaju samo još jedan način da zadržimo kontrolu. Dakle postoji stoički pogled na korizmene odluke kao na nešto što treba istrpiti smrknuta lica. Što je još gore, mnogi od nas tretiraju Korizmu kao duhovni ekvivalent natjecanju u zadržavanju daha. Držimo ga do Uskrsa, a onda – odahnemo uz veliko olakšanja – pa nastavimo s našim bivšim životom, ne napravivši nikakav pomak nakon tih četrdeset dana.
Ne, korizmene rezolucije su sredstvo kojima se odričemo kontrole, režemo ono što nas ograničava, i borimo se protiv napasnika, – i odgovaramo na Božji poziv.
