Romano Guardini posjetio je baziliku u Monrealeu na Siciliji 1929. godine te o svojem iskustvu pisao u djelu Putovanje po Siciliji (Sizilianische Reise). U tom poznatom odlomku Guardini izražava duboko divljenje i promišljanje o liturgijskom pogledu vjernika u veličanstvenom ozračju mise u bazilici.
Danas je u dokumentu Venite ad Me, koji se bavi razmatranjima o prenošenju vjere u vremenu epohalnih promjena, znatan dio posvećen svetoj liturgiji, uključujući i Guardinijev citat:
Osim toga, liturgija se može doživljavati na različite načine. Naime, i pučka pobožnost ima vlastiti način izražavanja liturgijskoga osjećaja, koji poprima različite oblike u skladu s različitim kulturama. Da bismo to razumjeli, možemo navesti prekrasan zapis Romana Guardinija u kojem opisuje svoj posjet Siciliji:
„Danas sam vidio nešto veličanstveno: Monreale. […] Kada smo stigli – bio je Veliki četvrtak – svečana je misa već bila odmakla, prošavši trenutak posvećenja. […] Što da kažem o sjaju ovoga mjesta? […] Mnoštvo je sjedilo i promatralo. […] Gotovo nitko nije čitao. Svi su živjeli u pogledu; svi su bili usredotočeni na kontemplaciju. Tada mi je postalo jasno u čemu se sastoji temelj istinske liturgijske pobožnosti: u sposobnosti da se u slici i njezinoj dinamici prepozna ono »sveto«.
Monreale, Velika subota. […] S vremena na vrijeme zraka sunčeve svjetlosti probila bi se kroz svod, a tada bi se prostorom iznad nas razlio zlatni osmijeh. […] Ipak, najljepši su bili ljudi. […] Sveta je ceremonija trajala više od četiri sata, ali je tijekom cijeloga obreda sudjelovanje bilo živo.
Postoje različiti načini molitvenoga sudjelovanja. Jedan se ostvaruje slušanjem, govorom i gestama, a drugi gledanjem. Prvi je način dobar i u sjevernoj Europi jedini je način koji poznajemo. Ali izgubili smo nešto što je u Monrealeu još uvijek bilo prisutno: sposobnost življenja u pogledu, zadržavanja u činu gledanja, prihvaćanja svetoga u njegovu obliku i događanju – promatrajući ih u kontemplaciji.“
Posebnu pozornost valja posvetiti tome da se vjernicima u svakoj biskupiji, kao i onima koji se približavaju zajednici vjernika ili joj se vraćaju, omogući susret s različitim liturgijskim senzibilitetima prisutnima u tradiciji Katoličke Crkve.
Uz dužno poštovanje važećih liturgijskih normi, pastiri su pozvani istaknuti bogatstvo katoličke liturgijske baštine – primjerice, raznolikost glazbenih stilova koji je obilježavaju – kako bi uspostavili dodir s različitim senzibilitetima svojih suvremenika.
Posebnu pozornost valja posvetiti i praćenju važnih životnih trenutaka čovjeka blagoslovom Crkve. Osobito na Zapadu postupno se gubi kolektivno pamćenje obreda i obrednih praksi, a na njihovo mjesto dolazi izrazito radikalan oblik individualizma. Ipak, to ne uklanja antropološku potrebu za obrednošću, na koju su ljudska bića oduvijek odgovarala na različite načine.
Kršćanska zajednica raste i izgrađuje se kroz obredne prakse, a bogata duhovna baština Crkve u tom pogledu predstavlja dragocjen i neiscrpan izvor.
(Venite ad Me, br. 93–94)
Cjeloviti dokument dostupan je ovdje.
