Crkva, kao Tijelo Kristovo, dotiče muškarce i žene spasiteljskom ljubavlju Sina. Ponekad veličanstvenost Crkve može biti zasjenjena grijesima njezinih članova. No kada je riječ o pobačaju, s nekoliko žalosnih iznimaka, Crkva je plemenito odražavala Očevu pravednost i milosrđe – darove koje ona postoji kako bi ih proširila na sve narode.
Pobačaj nije suvremeni izum; to je grijeh star koliko i čovječanstvo. Od svojih najranijih dana Crkva je zabranjivala pobačaj u skladu s Petom zapovijedi. „Nećeš izazvati pobačaj, niti uništiti novorođeno dijete“, čitamo u Didachéu iz prvog stoljeća. Za suvremeni svijet opsjednut pobačajem kao sigurnosnom mrežom seksualnog liberalizma, papa sveti Ivan Pavao II. ponovio je ovo trajno učenje: pobačaj „uvijek predstavlja težak moralni nered, jer je to namjerno ubijanje nedužnog ljudskog bića“ (Evangelium Vitae 62).
Ali zašto ta zabrana? Ona odražava dublju istinu: ljudska bića su kruna Božjeg stvaranja. Stvoreni na Njegovu sliku i priliku, ljudi ne samo da posjeduju urođeno dostojanstvo, nego su stvoreni da žive s Bogom zauvijek. I On nas toliko ljubi da nas je pozvao sudjelovati u Njegovu vječnom planu kroz brak i rađanje. Ljudska ljubav odražava Njegovu božansku ljubav; stvaranje novog ljudskog života uvećava Božju ljubav. Ono što je Bog stvorio – čovjek ne smije uništiti.
Desetljećima Katolička Crkva s ponosom i snagom naviješta ovo Evanđelje života svijetu koji je izabrao smrt kao svoju kulturu. Druge kršćanske zajednice kolebale su se. Nekoliko religija i skupina branilo je život, ali ne s tolikom vidljivošću kao Crkva. Ona nije poučavala samo iz dokumenata i s propovjedaonica. Iznijela je Evanđelje života na ulice, kao glavna prisutnost na Hodu za život i mnogim drugim javnim svjedočanstvima i prosvjedima. Na svim tim događajima jedna je stvar nepromjenjiva: katolici koji mole krunicu za snagu i utjehu.
Učiteljska Crkva istodobno je brižna majka koja pruža svoj zagrljaj svojoj djeci. Obasjavajući svjetlom najtamnije kutke svijeta, pronašla je nebrojene žene koje se skrivaju. One plaču zbog svoje izgubljene djece i u tišini same sebe optužuju zbog svojeg grijeha. Takvim ojađenim ženama Crkva se približava s nježnim suosjećanjem Krista:
„Mir s tobom. Dođi i primi Gospodinovo milosrđe. On je prolio svoju krv za tebe. On ti oprašta. Dođi i vrati se u kraljevstvo za koje te stvorio.“
U Kristu, pravednost i milosrđe nisu suprotnosti. One se međusobno nadopunjuju. Jer milosrđe, prelazeći granice pravednosti, obnavlja ono što je palo u stanje pravednosti. Slijedeći svoga Učitelja, Crkva spaja te dvije stvarnosti vraćajući ranjene majke u zajednicu, gdje se pridružuju svojoj braći i sestrama katolicima u uzdizanju izgubljenih nevinih duša Bogu u molitvi.
Enciklika svetog Ivana Pavla II. Evangelium Vitae i pastoralna služba ozdravljenja nakon pobačaja, nazvana Projekt Rachel, danas stoje kao najuzvišeniji izrazi Crkvene pravednosti i milosrđa u borbi protiv pobačaja – najsmrtonosnije pošasti 20. i 21. stoljeća.
Uz obranu svetosti života, Crkva je uložila dodatni napor u poučavanje. Žene su bile glavna meta Zloga dok širi svoju kulturu smrti. Zavarao je mnoge od njih da povjeruju kako njihova vrijednost počiva u djelovanju protiv njihove naravi te da djeca u njihovim utrobama nisu Božji dar, nego prepreke stjecanju moći u svijetu.
Pod vodstvom svetog Ivana Pavla II., Crkva je istupila kako bi raskrinkala tu laž. „Dostojanstvo žene,“ napisao je, „usko je povezano s ljubavlju koju prima samom činjenicom svoje ženstvenosti; jednako tako povezano je s ljubavlju koju zauzvrat daje.“ (Mulieris Dignitatem 30)
Drugim riječima, primati ljubav, uzvraćati ljubav i začeti ljubav u vlastitom tijelu – to je put kojim žena pronalazi ispunjenje. „Moralna i duhovna snaga žene,“ zaključio je papa, „povezana je s njezinom sviješću da joj Bog na osobit način povjerava ljudsko biće.“
Pobačaj, jednostavno rečeno, izravno je suprotan samoj biti ženstvenosti.
Svijet je blagoslovljen Crkvenim usmjerenjem na pitanje pobačaja. Bez njega, vrlo je vjerojatno da bi bezbroj više djece bilo uništeno, bezbroj više žena i dalje bi patilo u tišini, a bezbroj više ljudi ostalo bi zarobljeno u grijehu – bez Evanđelja života koje ih vodi Bogu.
Uvijek je lako kritizirati Crkvu – svaki njezin član ponekad je grešnik dostojan prijekora. No kada razmotrimo koliko je snažno Crkva vodila borbu protiv pobačaja i liječila njegove rane, vidimo veličinu kojom ju je Krist obdario.
