Živimo u dobu koje prepoznavanje grijeha smatra najgorim od svih grijeha. Kako ističe Regis Nicoll: „Danas umjesto 10 zapovijedi postoji samo jedna: ne sudi.“ Čak i unutar kršćanskih krugova često se mogu čuti izrazi poput „Ne osuđuj“ ili „Ne sudim“. Toliko se bojimo počiniti taj prijestup koji se zove prosuđivanje da oklijevamo prozvati čak i najočitije grijehe.
Kada dopustimo da strah zasjeni naše odgovornosti da opominjemo teške zablude i potičemo krepost umjesto poroka, napuštamo dužnosti koje su središnje za kršćanstvo. Poučavati neuke i opominjati grešnika duhovna su djela milosrđa koja smo, čini se, napustili zbog pogrešnog shvaćanja da ona više štete nego pomažu našem bližnjemu.
Iako je istina, kako tvrdi Alice von Hildebrand, da prosuđivanje može postati grešno te da su puritanski stavovi kroz povijest doveli do pretjeranog naglašavanja srama, protuotrov nije u potpunom nijekanju stvarnosti grijeha. Krepost se nalazi u sredini između dviju krajnosti. Naša je dužnost kao kršćana brinuti se za duhovno zdravlje našega društva govoreći istinu o praksama koje ne poštuju ljudsko dostojanstvo. Čak — ili možda osobito — kada naš bližnji ne prepoznaje da neki čin ili ponašanje narušava njezino dostojanstvo, naša dužnost da progovorimo ostaje.
Moralno prosuđivanje nekoć nije bilo društveni gaf; bilo je krepost. Nazivali smo ga razboritošću: umijećem praktične mudrosti. Kada odvojimo svoj razum od stvarnosti objektivne istine i dobra, ono što preostaje jest tek subjektivna volja svakog pojedinca. Takvo društvo nema ni potrebe ni prostora za moralni govor. Zajednici tada ne preostaje ništa drugo nego suzdržati se od toga da svatko „nameće“ svoju volju drugome.
Zauzimajući distanciran, nezainteresiran pristup moralnim dvojbama koje pred nas stavlja suvremeno doba, odričemo se odgovornosti jednih prema drugima. Promatramo kako se ljudi oko nas duhovno guše, a ponašamo se kao da su samo izabrali drugo jelo na švedskom stolu. „Svi volimo različite stvari“, rado govori moje četverogodišnje dijete — i u vrtiću, gdje se prepiru hoće li se igrati u posudi s rižom ili lijepiti Cheeriose na kolaž-papir, takav je stav primjeren za poticanje.
No kada uđemo u područje odluka koje mijenjaju smjer naših vječnih duša, ulozi su znatno veći. Izbor nije između obroka koji se razlikuju po okusu ili hranjivoj vrijednosti; razlika je između hrane koja nas hrani i onoga što nas ne samo da ne može zasititi, nego nas može i otrovati — različitim brzinama.
Traženi odgovor nije da podignemo pogled s ovog teksta i odmah počnemo zapovijedati. Bilo da se radi o izbirljivom mališanu ili buntovnom tinejdžeru, najbrži način da im zatvorimo usta ili um jest pokušati ih ispuniti silom. Umjesto toga, pozvani smo svjedočiti i pozivati. To može biti frustrirajuće, pa čak i srceparajuće. Teško je u tome se snalaziti i moguće je da ćemo izgubiti prijateljstva bez obzira na to koliko blago prenosimo svoje nade da ćemo jedni druge potaknuti na životodavne, dostojanstvo-potvrđujuće izbore. Bit će trenutaka kada nam jedino utočište ostaje molitva.
Potreban nam je svojevrsni preporod — ili možda tek suočavanje sa stvarnošću — u načinu na koji pristupamo kontroverznim razgovorima. Razlike u mišljenjima nisu opasne; ideja da moramo proglašavati prostore „skloništima“ od neugodnih ideja uvredljiva je. Može biti teško snalaziti se u napetim razgovorima o suprotstavljenim stajalištima, a ta se teškoća dodatno povećava kada je tema osjetljiva. Ulozi su još veći kada se razgovor vodi s voljenom osobom, a ne u okviru nepristranog akademskog diskursa. No, koliko god suočavanje sa sukobom bilo zahtjevno, mi smo za to sposobni.
Bog nam je to povjerio kao duhovno djelo milosrđa: bratsku opomenu. U našoj adolescentnoj zaokupljenosti kontrolom skloni smo svaku zapovijed doživljavati kao ograničenje. Moralno vodstvo koje nam Crkva nudi u potpunosti je drukčije. Njezina suosjećajna opomena izvire iz heseda — milosrđa. Ta ljubeća dobrota, kako se hebrejski izraz ponekad prevodi, jest suosjećanje Isusa, kojemu se srce ganulo „jer bijahu kao ovce bez pastira“ (Mt 9,36). To je smjer koji nam Crkva nudi: milosrđe Dobroga Pastira, spremnoga položiti vlastiti život kako bi spasio ovce koje uporno zalutaju među vukove.
Doista tragična stvar u vezi s ovim moratorijem na prosuđivanje jest njegova ironična posljedica: stvaranje daleko osuđujućeg svijeta. Svjetonazor „neosuđivanja“ polazi od toga da je ponašanje uglavnom u redu sve dok nema negativne posljedice za druge ljude. To nas oslobađa većine naših grijeha i stvara kategoriju „u osnovi dobrih ljudi“. Ta se skupina zatim odvaja od neprihvatljivih ljudi: ubojica, silovatelja, pedofila, trgovaca ljudima itd. Naravno, ta djela sudimo kao pogrešna jer prepoznajemo teške štete koje ti zločini uzrokuju.
No ono što zapravo stoji iza svjetonazora neosuđivanja upravo je suprotno od neosuđivanja. Riječ je o porivu da se svi ljudi razvrstaju u dvije skupine: u osnovi dobre i neprihvatljive. Naglasak na neosuđivanju proizlazi iz želje da se proširi prostor unutar kategorije „u osnovi dobrih“. Taj svjetonazor odiše puritanskim utjecajem: Nebo i Pakao bez ikakve sredine, spašeni i osuđeni. Iako je u protestantskoj teologiji kriterij spasenja prihvaćanje Krista, možemo vidjeti kako se kultura razvila iz takve dihotomne kategorizacije naših duša. Sekularna kultura zadržala je poriv za prosuđivanjem i razdvajanjem; promijenila je samo mjerilo.
Katolički svjetonazor drukčiji je; mi držimo da su „svi sagriješili i lišeni su slave Božje“ (Rim 3,23; istaknuto dodano). Iako ta palost obilježava svakoga od nas, ona ne može umanjiti naše urođeno dostojanstvo. Svi smo stvoreni na sliku i priliku Božju i, premda tu sliku možemo narušiti grijehom, ona se nikada ne može izgubiti. Ne postoje odvojene kategorije ljudi. Prepoznajemo dostojanstvo u ubojici, nerođenom djetetu, izbjeglici, silovatelju, teško invalidnoj osobi — nijedno ljudsko biće ne može biti isključeno iz kruga „nas“. Ne postoji „oni“.
Utjelovljujemo li to savršeno? Ne. Borimo se. I tu je ono lijepo: imamo slobodu prepoznati svoje borbe i svoju grešnost, pokajati se i krenuti dalje. Upravo zato što imamo slobodu prosuđivati vlastita zajednička djela, sposobni smo baciti se pred noge Isusove i prihvatiti slatki zagrljaj njegova milosrđa.
Po krštenju su svi kršćani pomazani za Kristove službe: svećeničku (molitva i žrtva), proročku (naviještanje istine) i kraljevsku (služenje vodstvom). Upravo ta srednja služba, proročka, stavlja na naša ramena odgovornost naviještati Radosnu vijest Kristovu. I to jest radosna vijest, ma koliko bila nezgodna ili nepopularna; iako poštovanje te Radosne vijesti može zahtijevati da prolazimo kroz trenutke i kušnje koje nimalo ne djeluju radosno.
Kako je pisala Flannery O’Connor:
Istina se ne mijenja prema našoj sposobnosti da je emocionalno podnesemo. Viši paradoks zbunjuje i osjećaje i razum, a u životima svih nas postoje duga razdoblja u kojima je istina, kako je objavljuje vjera, ružna, emocionalno uznemirujuća, posve odbojna.
Ponekad nas biti nositeljima istine poziva na pročišćenje kroz oganj, bilo da moramo podnijeti kušnju javne osude ili čak mučeništva.
Ali istinu u ljubavi moramo nositi ako želimo ostati vjerni svome proročkom pozivu. Kada se povlačimo pred prilikama da svjedočimo istinu s blagošću, štitimo se od izazova i odbacivanja. Cijena skrivanja vlastitih uvjerenja, međutim, jest uskraćivanje istine i, s njom, slobode koju nam je Isus obećao. Naviještajući istinu, izlažemo se riziku raspeća. Doista, povijest često proroke pretvara u mučenike. No kad svi ionako moramo umrijeti, nije li to brdo vrijedno umiranja?
Ako naša kultura uspije očistiti naš javni govor od moralnih vrijednosti i poziva na dobro, jedino što će nam preostati za upravljanje budućnošću bit će moć. Ne možemo prepustiti budućnost u ruke onoga gledišta koje uspije skupiti najviše moći, lišeno ikakva kriterija prema kojem bismo prosuđivali njegovu vrijednost. Stoga prigrlimo svoj proročki poziv kao kršćani i, zajedno s njim, svoje pravo da osuđujemo određene prakse i promičemo druge prema mjerilima ljubavi i dobrote koje je uspostavila Riječ Božja.
Radi pojedinačnih duša, ali i budućih naraštaja koje nikada nećemo upoznati, moramo odbiti šutnju. Moramo podići glas, koliko god naši odjeci zvučali „nesigurno“ osjetljivim ušima. Neka nas optužuju za osuđivanje — neka. Ako se vladamo u ljubavi i strpljivo podnosimo te nepravde, naše riječi time dobivaju još veću težinu.
Kako je Krist zapovjedio, otrest ćemo prašinu sa svojih nogu odlazeći od onih koji odbijaju slušati (usp. Mt 10,14). Kako je Krist usmjerio, okrenut ćemo drugi obraz onima koji nas udare (usp. Mt 5,39). Kako je Krist učinio, položit ćemo svoje živote za one koji nam se rugaju i na nas pljuju. To su teška očekivanja, ali kako je sam sveti Petar izjavio: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga“ (Iv 6,68).
Izvor
