„Gospodin nas nije postavio ovdje da bismo se gnjevili, nego da se brinemo za ljude.“
Napomena: Tekst je preveden i priređen prema djelu Liturgijska godina (L’Année liturgique) dom Prospera Guérangera, OSB, te prati liturgijski kalendar i duhovnost tradicionalne rimske liturgije.
Jedva da su prošla dva stoljeća od pobjede Križa nad rimskim idolopoklonstvom, kada je Sotona ponovno počeo klicati pobjedu. Dok je u Bizantu eutihijanizam bio okrunjen u osobi Anastazija Šutljivoga, arijanizam je cvjetao na Zapadu. Na čitavom drevnom području Carstva hereza je bila nadmoćna i gotovo posvuda progonila Crkvu, kojoj sada gotovo nitko nije preostao osim pobijeđenih kao njezinih sinova.
„Ali ne bojte se; radije se radujte“, kaže Baronije na ovome mjestu svojih Anala; „to je božanska Mudrost koja se još uvijek raduje svojoj igri u svijetu. Ljudske misli malo znače pred Onim koji drži svjetlost u svojim rukama, da je sakrije kada hoće i, kada želi, ponovno je iznese na svjetlo. Tama koja sada prekriva zemlju označuje čas kada će zora uskoro zasjati u srcima Franaka i kada će katolička vjera ondje zablistati u svoj svojoj slavi.“
Takav način pisanja povijesti u naše je dane malo poznat; ipak, upravo je to bio pogled prvoga povjesničara Crkve, i najvećega.
Na ovakvu svetkovinu ne možemo učiniti bolje nego ukratko ponoviti njegov prikaz Franaka.
„Kako“, kaže on, „možemo a da se ne divimo Providnosti kojoj Crkva nikada ne nedostaje? Između još poganskih plemena, sutradan nakon nepopravljivoga pada Carstva, Bog sebi oblikuje novi narod i podiže sebi kneza: protiv njih se mora razbiti nadolazeća plima heretika i barbara. Takva se, uistinu, tijekom stoljeća pokazala božanska misija franačkih kraljeva.
Kakvu snagu ima vjera da podupire kraljevstva, a kakvu pogubnu moć hereza da iščupa svaku biljku koju nije zasadio naš nebeski Otac! Kao dokaz pogledajte kako su kneževine Gota, Vandala, Herula, Alana, Sveva i Gepida potpuno nestale; dok Franci gledaju kako je njihovo malo područje blagoslovljeno plodnošću i kako se širi daleko preko okolnih zemalja.“
Od tada se pokazala moć Franaka, kada ih je pred bitke predvodio Križ.
Dotada nepoznati i boreći se za opstanak, sada su posvuda pobjeđivali. Trebalo je samo da priznaju Krista pa da dosegnu najviši vrhunac slave, časti i ugleda. Ako su bili više od drugih obdareni, bilo je to zato što su bili izvanredni u vjeri i nenadmašni u pobožnosti, tako da su bili spremniji braniti Crkvu nego štititi vlastite granice.
Štoviše, imali su jedinstvenu i doista zadivljujuću povlasticu: nikada grijesi njihovih kraljeva nisu na ovaj narod, kao na mnoge druge, navukli podložnost stranome jarmu.
Činilo se da je u korist ovoga naroda ponovno dano obećanje Psalma:
„Ako njegova djeca napuste moj zakon i ne budu čuvala moje zapovijedi, pohodit ću njihove bezakonje šibom… ali svoje milosti neću od njega uzeti.“
Svaka čast, dakle, svetom Prvosvećeniku koji je zaslužio biti oruđem takvih nebeskih dobročinstava!
Prema riječima svetoga pape Hormizda:
„Remigije je obratio narod i krstio Klodviga usred čudesa sličnih onima iz apostolskoga doba.“
Molitve Klodilde, trudovi Ženevjeve, pokore redovnika koji su nastanjivali šume Galije, nesumnjivo su imali velik udio u obraćenju koje je donijelo toliku radost anđelima.
Kad bi nam prostor dopuštao, mogli bismo pripovijedati kako su za to obraćenje bili pripravili put i veliki biskupi petoga stoljeća: German iz Auxerrea, Lup iz Troyesa, Anijan iz Orléansa, Hilarije iz Arlesa, Mamert i Avit iz Vienne, Sidonije Apolinar i mnogi drugi koji su u onome vremenu tame držali Crkvu pred svjetlom dana i zadobivali poštovanje barbara.
Remigije, njihov suvremenik i nadživjeli gotovo sve njih, a njihov takmac u rječitosti, plemenitosti i svetosti, kao da ih je sve utjelovio one božićne noći koju su unaprijed pripravile tolikе želje, molitve i patnje.
U krstionici svete Marije u Reimsu franački je narod rođen Bogu; kao nekoć na obalama Jordana, golub je ponovno viđen nad vodama, ovoga puta ne časteći Kristovo krštenje, nego krštenje prvorođene kćeri Crkve; donio je dar s neba, svetu ampulu s krizmom kojom će u budućim vremenima biti pomazivani francuski kraljevi, „najdostojniji među svim kraljevima zemlje“.
Dvije crkve u gradu Reimsu polažu pravo na čast čuvanja tih slavnih uspomena: velika crkva Naše Gospe i časna bazilika u kojoj je počivao Remigije, sa svetom ampulom kod njegovih nogu i dvanaestoricom velikaša koji su čuvali njegov veličanstveni mauzolej.
Ova crkva svetoga Remigija nosila je ime caput Franciæ, glava Francuske, sve do onih dana listopada 1793., kada je s njezine oskvrnjene propovjedaonice proglašeno da je došao kraj danima tame; kada je sveta ampula razbijena, a relikvije apostola Francuske bačene u zajedničku grobnicu.
Nakon sedamdeset i četiri godine biskupske službe, najduže ikada zabilježene, Remigije je 13. siječnja poletio u nebo, na obljetnicu svojega biskupskog posvećenja i također svoga rođenja.
Ipak, još je u istome stoljeću za njegov blagdan izabran prvi listopada – dan kada su njegove relikvije prvi put prenesene na časnije mjesto, usred čudesa kakva su pratila i njegov život.
Prijenos svetoga Remigija naziv je koji taj dan još uvijek nosi u crkvi u Reimsu, koja, po posebnoj povlastici, slavi glavni blagdan svoga slavnog zaštitnika osmoga dana nakon Bogojavljenja.
Od tamošnjega časoslova preuzimamo sljedeće lekcije.
ŽIVOT SVETOGA REMIGIJA
Remigije, koji se nazivao i Remedije, rođen je u Laonu od plemenitih roditelja, Emilija i svete Celinije, već poodmaklih godina i nadaleko poznatih po svojoj dobroti.
Njegovo je rođenje predskazao neki slijepi pustinjak po imenu Montan, koji je poslije ponovno zadobio vid kada je na oči stavio mlijeko kojim je hranjen dijete Remigije.
Budući apostol Franaka prve je godine proveo u učenju i molitvi, njegujući samoću; i što je više nastojao izbjegavati društvo ljudi, to je bio poznatiji cijeloj pokrajini.
Kada mu je bilo dvadeset i dvije godine, nakon smrti Remiskoga nadbiskupa Bennadija, zbog zrelosti svojega ponašanja unatoč mladosti, jednoglasno je izabran, bolje rečeno silom postavljen, na reimsku stolicu.
Želeći izbjeći teret biskupske službe, bio je prisiljen prihvatiti ga po Božjoj zapovijedi.
Nakon što su ga posvetili biskupi pokrajine, upravljao je svojom Crkvom poput iskusnoga veterana.
Bio je rječit, moćan u poznavanju Svetoga pisma i uzor vjernicima. Ono čemu je poučavao riječima ispunjavao je djelima.
Svoje je stado s velikim trudom i budnošću poučavao otajstvima vjere, a među klerom je uspostavio stegu.
Zatim je preuzeo širenje Kristova kraljevstva u Belgiji. Nakon što je narode priveo vjeri, ustanovio je nove biskupije: u Thérouanne postavio je svetoga Antimunda, u Arrasu svetoga Vedasta, a u Laonu svetoga Genebalda.
Čudesna djela Remigija, koja su se nadaleko pročula, ispunila su čuđenjem srca Klodviga i njegovih još poganskih Franaka.
Kada je Klodvig, pobjednik nad Galima, kod Tolbijaka pobijedio Alemane zazvavši ime Kristovo, pozvao je Remigija k sebi i rado slušao njegovo izlaganje kršćanske vjere.
Remigije je ustrajno nagovarao kralja da ispovjedi vjeru, ali je on odgovorio da se boji protivljenja svoga naroda.
Kad je narod to doznao, svi su jednoglasno povikali:
„Odričemo se smrtnih bogova, pobožni kralju, i spremni smo slijediti besmrtnoga Boga kojega propovijeda Remigije.“
Tada im je Remigije, prema običaju Crkve, odredio post; a kralja, kojega je pred kraljicom svetom Klodildom poučio istinama vjere, krstio je na sam dan Gospodinova Rođenja, obrativši mu se ovim riječima:
„Prigni svoju glavu u poniznosti, o Sikambre; klanjaj se onomu što si dosad spaljivao i spali ono čemu si se klanjao.“
Nakon krštenja pomazao ga je svetom krizmom, sa znakom Kristova križa.
Više od tri tisuće ljudi iz njegove vojske primilo je krštenje, kao i Albofleda, Klodvigova sestra, koja je ubrzo umrla; tom je prigodom Remigije napisao kralju pismo utjehe.
Njegova druga sestra, Lanthilda, oslobođena je arijanske hereze, pomazana svetom krizmom i pomirena s Crkvom.
Izvanredna je bila njegova darežljivost prema siromašnima i njegova posebna blagost prema pokornicima.
Govorio je:
„Gospodin nas nije postavio ovdje da bismo se gnjevili, nego da se brinemo za ljude.“
Na jednoj je sinodi, božanskom silom, učinio arijanskoga biskupa nijemim. Kada je ovaj znakovima zatražio oproštenje, vratio mu je govor riječima:
„U ime Gospodina našega Isusa Krista, ako o njemu ispravno misliš, govori; i ispovjedi o njemu ono što Katolička Crkva vjeruje.“
Kada je ponovno zadobio sposobnost govora, biskup je obećao da vjeruje i da će u toj vjeri umrijeti.
Pred kraj života Remigije je izgubio vid, ali ga je malo prije smrti ponovno zadobio.
Znajući dan svojega odlaska, nakon što je završio svečane Mise i svetu pričest podijelio svome narodu, oprostio se od klera i naroda, svakome dajući mir poljupcem Gospodnjim.
Pun dana i djela, napustio je ovaj život na januarske Ide, godine Gospodnje 533., u devedeset i šestoj godini života.
Pokopan je u kapeli svetoga Kristofora; i nakon smrti, kao i za života, proslavio se čudesima.
MOLITVA FRANAKA
Ovo je prikladna prigoda da iznesemo lijepu formulu koja se s pravom naziva Molitvom Franaka, a potječe iz prvih vremena monarhije.
Svemogući i vječni Bože, koji si carstvo Franaka postavio da po svijetu bude oruđe Tvoje božanske volje, mač i bedem Tvoje svete Crkve: nebeskim svjetlom, molimo Te, uvijek i posvuda predusretni sinove Franaka koji Te mole; da vide što trebaju učiniti za ostvarenje Tvoga kraljevstva na ovome svijetu i da, kako bi ispunili ono što su vidjeli, neprestano rastu u ljubavi i hrabrosti.
Sveti Lav IX. rekao je svojim suvremenicima, a mi ponavljamo njegove riječi o zemlji Francuskoj:
Neka bude poznato vašoj ljubavi da trebate svečano slaviti blagdan blaženoga Remigija; jer ako drugima nije apostol, vama je barem apostol.
Iskažite takvu čast svome apostolu i ocu da biste, prema božanskom obećanju, zaslužili dugo živjeti na zemlji i da biste po njegovim molitvama zadobili posjed vječnoga blaženstva.
Kada je tako govorio, Vrhovni je Pastir upravo bio posvetio tvoju crkvu, tada već treći put obnovljenu veličanstvenošću koju je zahtijevala rastuća pobožnost naroda.
Devet stoljeća koja su od tada prošla samo su povećala tvoje pravo na zahvalnost jednoga naroda kojemu si udahnuo tako snažan život da ga nijedan drugi nije nadmašio u trajanju.
Primi našu zahvalnost, o ti koji si bio poput novoga Silvestra novomu Konstantinu.
Slava našemu Gospodinu koji je u tebi pokazao svoja čudesa!
Sjećajući se djela Božjih koja su sinovi Franaka izvršili u svim krajevima svijeta, Crkva s pravom na tebe primjenjuje lijepe riječi kojima je naviješten Mesija:
Čujte, otoci, i slušajte, narodi izdaleka! Gospodin me pozvao iz utrobe… I rekao mi je: Dao sam te za svjetlost narodima, da moje spasenje bude do nakraj zemlje.
Uistinu, bio je to dan spasenja, onaj Božićni dan kada je naš Gospodin htio blagosloviti tvoj trud i ispuniti želje tvoga dugoga biskupstva.
Po svetoj vjeri kojoj si poučavao postao si tada savez naroda, novi narod sastavljen od pobjednika i pobijeđenih u onoj zemlji Francuskoj koja je, jednom podignuta, uskoro vratila Bogu baštinu koja je bila razorena.
O prava Crkvo, jedina Zaručnice, zarobljena i lišena svega, evo Remigija koji ustaje i govori svojim vezanim sinovima: „Izađite!“, a onima koji su u tami: „Pokažite se!“
Sa sjevera i juga, s onu stranu mora, dolaze u mnoštvu; svi oni dolaze k tebi.
Zato, nebesa, zapjevajte hvalu, i zemljo, raduj se, jer Gospodin je utješio svoj narod; nakon čitavoga stoljeća hereze i barbarstva Bog je ponovno pokazao da se neće postidjeti oni koji se u Njega uzdaju.
Naše će se pouzdanje u Boga ponovno nagraditi ako se ti, o Remigije, udostojiš pred našim Gospodinom prikazati molitvu Franaka koji su ostali vjerni časteći tvoj spomen.
Otpadnici, predani Sotoni, mogu neko vrijeme tiranizirati zavedeno mnoštvo; ali oni nisu narod.
Doći će dan kada će Krist, koji je uvijek Kralj, reći anđelima svoje straže one riječi svoga poručnika Klodviga:
Nije mi drago što ti Goti posjeduju dobru zemlju Francusku; istjerajte ih, jer ona pripada nama.
Kratko razmišljanje za naše vrijeme
Kod svetoga Remigija posebno mi se ističe jedna rečenica koju Guéranger prenosi kao njegovu vlastitu riječ:
Gospodin nas nije postavio ovdje da bismo se gnjevili, nego da se brinemo za ljude.
To je jednostavna, ali vrlo zahtjevna rečenica. Lako je primijetiti pogreške drugih, naljutiti se, osuditi ili se povući. Teže je pitati se: što mogu učiniti da čovjek ispred mene bude bliže dobru?
Remigije nije svoje znanje, autoritet i položaj koristio radi sebe. Sve je to postalo sredstvo služenja – Bogu, Crkvi i ljudima koji su mu bili povjereni.
Možda je to danas najjednostavnije pitanje koje možemo ponijeti sa sobom:
Jesam li danas nekome bio više pomoć nego teret?
Poticaj za danas
Danas ću jednu osobu koja me možda lako razljuti pokušati najprije razumjeti, a tek onda prosuditi njezin postupak.
I ponoviti:
„Gospodin me nije postavio ovdje da se gnjevim, nego da se brinem za ljude.“
Sveti Remigije, moli za nas.
Dom Prosper Guéranger – The Liturgical Year, Volume XIV, October 1
