Apostolsko putovanje pape Lava XIV. u Francusku, od 25. do 28. rujna 2026., pokazalo se kao popularan uspjeh koji je iznenadio čak i samoga Papu. Francuska je jedna od europskih zemalja u kojima se agresivni sekularizam najvidljivije očituje.
Uoči papinskoga posjeta, pomno izrađeno izvješće Europskog centra za pravo i pravdu (ECLJ), naslovljeno Souffrances et espérance de l’Église en France („Patnje i nada Crkve u Francuskoj“), koje su sastavili Grégor Puppinck i Constance Avenel, dokumentiralo je snažne pritiske koje sekularna država vrši na području obitelji, obrazovanja, zdravstva i bioetičkog zakonodavstva. Tomu treba pridodati i činove nasilja protiv crkava, svetišta i vjernika. Francuska je 4. ožujka 2024. postala prva zemlja na svijetu koja je pobačaj unijela u svoj ustavni poredak kao pravo, a 19. kolovoza 2026. objavila je u svom Službenom glasniku novi zakon kojim se odobravaju potpomognuto samoubojstvo i eutanazija.
Kao odgovor na to, broj neovisnih katoličkih škola raste, broj krštenja je u porastu, a mladi u sve većem broju sudjeluju na velikim hodočašćima, poput onoga u Chartres. Ove je godine u Francuskoj bilo 21.386 novih krštenja — dvadeset posto više nego prethodne godine — među njima 8.152 adolescenata i 13.234 odraslih, od kojih su većina bili mladi ljudi. „Poput vas, zadivljen sam brojem ljudi koji se vraćaju na prag vjere“, izjavio je Papa na susretu s predstavnicima Instituta Catholique ujutro 26. rujna.
Vrhunac papinskoga putovanja bila je sveta misa slavljena na Place de la Concorde, u srcu Pariza, poslijepodne 26. rujna, pred golemim mnoštvom koje se procjenjuje na 800.000 ljudi. Bio je to događaj duboke simboličke snage, s obzirom na ono što je ovaj trg nekoć predstavljao.
Place de la Concorde, koji je 1755. projektirao arhitekt Ange-Jacques Gabriel, prvotno je nosio naziv Place Louis XV. Francuska revolucija zauvijek je promijenila povijest toga mjesta. Veliki je trg postao glavno poprište jakobinskih pogubljenja, a 1792. preimenovan je u Place de la Révolution. Giljotina je smrtnu kaznu pretvorila u javni spektakl pred kojim je Republika pokazivala svoju moć u gušenju svih „neprijatelja naroda“. Ondje je 21. siječnja 1793. pogubljen kralj Luj XVI.; 16. listopada iste godine slijedila ga je kraljica Marija Antoaneta. Zločin Luja XVI. bio je u tome što je bio kralj. Revolucionarni sud nije na smrt osudio čovjeka, nego monarhijsku instituciju koju je on predstavljao. Trg zamišljen za proslavu najstarije katoličke monarhije u Europi tako je postao mjestom njezina simboličkog uništenja. „Sam naslov kralja“, proglasio je Robespierre, „navlači bičeve rata na uznemireni narod.“ Ali i sam Robespierre, nakon Dantona, 1794. je pogubljen giljotinom na Place de la Concorde: Revolucija je bez milosti proždirala vlastitu djecu.
Papa Pio VI. u govoru Quare lacrymae, održanom na konzistoriju 17. lipnja 1793., pripisao je Luju XVI. „slavu mučeništva“. Izjavio je: „Tko bi ikada mogao sumnjati da je ovaj kralj pogubljen iz mržnje prema vjeri i iz prezira prema dogmama katolicizma?“ U korijenu procesa i osude francuskoga vladara, objasnio je Pio VI., nalazile su se „bezbožne ideologije“ „izopačenih filozofa“ — vodećih predstavnika prosvjetiteljstva. Od samoga početka svojega pontifikata, bulom Inscrutabile Divinae od 25. prosinca 1775., Papa je, obraćajući se kršćanskom narodu i njegovim pastirima, izrazio svoju tjeskobu gledajući kako „nemirni i bijesni ljudi, kao da ih pokreće neodoljiva strast prema novotarijama, ne oklijevaju napasti same temelje razumske naravi i nastoje ih — kad bi mogli — potpuno srušiti“.
Glavno revolucionarno sredstvo bila je bujica knjiga nadahnutih idejama prosvjetiteljstva koje su preplavile Francusku još od vladavine Luja XV. Zbog toga je Pio VI. potaknuo francuske biskupe: „Uklonite zlo iz svoje sredine — to jest, s velikom odlučnošću i brigom nastojte iz svojega stada ukloniti sve te otrovne knjige.“
Prosvjetiteljstvo predstavlja odlučujuću fazu onoga ideološkog procesa koji je od humanističke i protestantske revolucije u manje od pet stoljeća doveo do komunističke revolucije. Lenjin je napisao: „Vjerojatno ćemo morati slijediti… savjet koji je Engels nekoć dao njemačkim socijalistima: prevesti i među masama širiti francuske prosvjetiteljske i ateističke publikacije iz osamnaestoga stoljeća.“
Ali ako je istina da Revolucija mora neprestano obnavljati svoje zablude, autentična katolička reakcija ne može prestati boriti se protiv tih zabluda, koje su se proširile svijetom i, nažalost, prodrle čak i unutar Crkve. I sam je Lav XIV. naizgled previdio povijesnu važnost prosvjetiteljstva, opisujući ga u svom govoru u Elizejskoj palači 25. rujna kao „etapu koja je svijetu donijela važna postignuća na području ljudskih prava“.
Pa ipak, sljedećega dana, prije susreta sa sinodalnom skupštinom, Papa se zaustavio u molitvi u vrtu uz Institut Catholique, pred pločom s natpisom Hic ceciderunt — „Ovdje su pali“ — koja označava mjesto na kojem je u rujnu 1792. oko 115 svećenika i biskupa podnijelo mučeništvo jer su odbili odreći se svoje vjernosti Petrovoj Stolici.
Ubojice tih svjedoka vjere — koje je Crkva kasnije proglasila blaženima — bili su prožeti upravo onom prosvjetiteljskom ideologijom koja je nastojala iskorijeniti kršćanske korijene društva. Festival Božice Razuma, proslavljen u katedrali Notre-Dame 10. studenoga 1793., označio je vrhunac dekristijanizacije koju je nastojala provesti „filozofija prosvjetiteljstva“.
Zbog toga je Pio XI., u svom govoru 17. listopada 1926., prigodom beatifikacije mučenika rujanskih pokolja, podsjetio na „prevrat javnoga poretka koji je krajem osamnaestoga stoljeća imao svoje ishodište u Francuskoj i koji je sve pomeo pred sobom, sveto i svjetovno, bijesneći ne samo protiv kralja i plemstva, nego prije svega protiv Crkve i njezinih službenika. Najopakiji ljudi, koji su se nezakonito domogli vlasti, prikrivajući pod prividom filozofije mržnju koja ih je pokretala protiv Crkve, svim su silama nastojali izbrisati samo ime kršćanina.“
Lav XIV. je tijekom svojega putovanja zatražio od čovječanstva „poštovanje ljudskog dostojanstva i temeljnih prava i sloboda koje proizlaze iz ljudske naravi“ (Govor u Elizejskoj palači, 25. rujna).
Ali poricanje postojanja ljudske naravi — kao izvora čovjekovih prava i dužnosti — teorijski je oblikovano upravo u prosvjetiteljstvu, a svoj je izraz pronašlo u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine. Članak 4. te deklaracije definira slobodu kao sposobnost da se „čini sve što ne šteti drugima“; članak 5. dodaje da zakon može zabraniti samo ona djelovanja koja su štetna za društvo.
Ali je li dovoljno da neko djelovanje ne nanosi štetu drugima da bi bilo moralno dobro — bez ikakva pozivanja na naravni zakon koji nadilazi ljudsku volju? Tko određuje što predstavlja štetu drugima?
Kada se sloboda shvaća kao puka sposobnost izbora, a ne kao sposobnost izbora dobra, granice upisane u ljudsku narav počinju se doživljavati kao prepreke koje treba ukloniti. Umjesto njih pojavljuje se čovjekova težnja da sam određuje — i drugima nameće — ono što smatra dobrom za društvo. To se dogodilo tijekom Francuske revolucije, a događa se i u Francuskoj Emmanuela Macrona, koji se poziva na taj temeljni povijesni događaj.
„Nitko“, ponovno je potvrdio Lav XIV. u Lourdesu 27. rujna, „nikada nema pravo, na temelju laboratorijskih algoritama, odlučivati o sudbini pojedinog embrija ili pojedine starije osobe.“
To navodno pravo izvire iz otrovanih izvora prosvjetiteljstva — a nasuprot njima postavljamo riječi samoga pape Lava na Place de la Concorde:
„Gledajući vas okupljene ovdje, draga braćo i sestre, baštinici duge i prekrasne svete povijesti Francuske, kažem vam: vi, sa svoje strane, crpite iz onoga izvora koji je probodeno Srce Isusovo.“
