Liturgijska napomena: U tradicionalnom rimskom kalendaru iz 1962. ovo je obična subota nakon 23. nedjelje po Duhovima. Guérangerov tekst, međutim, pripada starijem kalendaru i nosi naslov „Sedmi dan unutar oktave Svih svetih”.
Smrt u svjetlu kršćanske nade
„Veliko se otajstvo”, kaže sveti Ivan Zlatousti, „događa u smrti naših pokojnika. To je otajstvo hvale i radosti: duša, pozvana od Kralja kraljeva, odlazi ususret svome Gospodinu, praćena anđelima koji su poslani s neba da je prate! A ti – ti plačeš?
Kada zaručnik, kojemu si povjerio svoju kćer, odvede je u daleku zemlju, ne žališ se ako znaš da će ondje biti sretna, premda te njezina odsutnost boli i tvoja je tuga samo djelomično ublažena. A sada, kada člana tvoje obitelji ne poziva neki čovjek, netko tko je poput tebe sluga, nego sam Gospodin, treba li tvoja žalost biti bez mjere?
Ne zabranjujem ti da pustiš suzu. Plači, ali nemoj očajavati kao oni koji nemaju nade. Budi također spreman zahvaljivati, kako je i pravedno, iskazujući tako čast svojim pokojnicima i slaveći Boga te im priređujući veličanstven pogreb.”
Takvi su osjećaji nadahnjivali naše pretke u oproštajima prvih kršćanskih vremena. Ti su se obredi toliko razlikovali od tužne raskoši poganskih pogreba da je pogrebna povorka nalikovala svadbenoj povorci.
Najprije su ruke pune ljubavi s poštovanjem prale tijelo koje je bilo posvećeno vodom krštenja i svetim uljem te je toliko puta primilo posjet našega Gospodina u Presvetom Sakramentu.
Potom su ga odijevali u svečanu odjeću, onu u kojoj je služilo svome božanskom Zaručniku, i okruživali ga mirisnim mirodijama, kao što je i Kristovo tijelo počivalo u grobu. Često se nakon svete misne žrtve na pokojnikova prsa polagala i sama sveta hostija.
Tijelo se zatim, uz niz molitava i pobjedničkih pjesama, u oblacima tamjana i svjetlu brojnih baklji nosilo do mjesta počinka. Ondje je kršćanski pokop pokojnika pridruživao posljednjem otajstvu smrtnoga života našega Spasitelja.
Kao što je na veliku subotu nad vrtom Golgote stajao ogoljeni križ, oslobođen božanskoga Tijela, tako je i nad grobovima gledao na udove mističnoga Tijela Kristova, koji su još čekali čas uskrsnuća.
U Rimu, kao i u drugim latinskim Crkvama, tijekom srednjega vijeka za vrijeme povorke prema grobu i samoga pokopa pjevalo se sedam poznatih antifona. Njihov je dirljivi duh sačuvan u pjesmama In paradisum i Subvenite.
Prva antifona, Aperite mihi portas justitiae – „Otvorite mi vrata pravednosti” – bila je pripjev uz 117. psalam, Confitemini Domino, i dodatno je naglašavala njegovu poruku pobjede.
Upravo iz toga psalma Crkva preuzima riječi koje neprestano ponavlja na svetkovini nad svetkovinama, Uskrsu:
„Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se njemu!”
Antifona nade
„Ja sam uskrsnuće i život: tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će; i tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.”
(Iv 11, 25–26)
Molitva za pokojne
Gospodine, pohiti mu u pomoć, svi sveci Božji; pohitajte mu u susret, svi anđeli Gospodnji!
Primite njegovu dušu i privedite je pred lice Svevišnjega.
Neka te Krist primi, on koji te je pozvao, i neka te anđeli povedu u krilo Abrahamovo.
Gospodine, pokoj vječni daruj mu i svjetlost vječna neka mu svijetli.
Neka te anđeli povedu u raj; neka te mučenici prime kada dođeš i uvedu u sveti grad Jeruzalem. Neka te primi zbor anđela i neka s Lazarom, nekoć siromahom, uživaš vječni pokoj.
Razmišljanje za naše vrijeme
Smijemo plakati, ali ne bez nade
Kršćanska vjera ne traži od nas da budemo bez osjećaja. Kada izgubimo nekoga koga volimo, prirodno je tugovati, plakati i osjećati prazninu. Isus ni sam nije ostao ravnodušan pred Lazarovim grobom: zaplakao je. Zato naše suze nisu znak slabe vjere.
Ali kršćanska žalost nije beznadna. Mi ne gledamo smrt kao vrata koja se zauvijek zatvaraju, nego u svjetlu Kristove pobjede nad grobom. Ne znamo sve odgovore na pitanja koja nam smrt postavlja, ali znamo kome povjeravamo svoje pokojne.
Guéranger nas podsjeća na nešto što su prvi kršćani duboko razumjeli: pogreb nije samo oproštaj od tijela koje polažemo u zemlju. On je i čin vjere u Boga koji nas je stvorio, otkupio i obećao nam uskrsnuće.
Možda i mi danas nosimo u srcu ime nekoga koga smo izgubili. Možda se sjećamo njegova glasa, osmijeha, dobrote ili nečega što mu nismo stigli reći. Ne moramo skrivati tu bol. Možemo je pretvoriti u molitvu.
Pomolimo se za svoje pokojne, prikažimo za njih svetu misu i djela ljubavi. A ako smo zbog nekog gubitka još uvijek ranjeni, zamolimo Gospodina da nas utješi i obnovi našu nadu.
Jer ljubav ne prestaje smrću. U Kristu se nadamo ponovnom susretu, kada će Bog otrti svaku suzu s naših očiju.
Molitva dana
Gospodine Isuse Kriste, ti si pobijedio smrt i otvorio nam vrata vječnoga života.
Primi u svoje milosrđe sve naše pokojne. Oprosti im njihove grijehe, očisti ih svojom ljubavlju i uvedi ih u svjetlost svoga lica.
Utješi sve koji danas tuguju za svojim najmilijima. Daj im snagu da prihvate bol rastanka i vjeru koja ne gubi nadu. Nauči nas da svoje pokojne ne čuvamo samo u sjećanju, nego i u molitvi.
Kad dođe čas našega odlaska s ovoga svijeta, budi nam blizu. Neka nas tvoja milost prati, neka nas tvoji anđeli povedu prema tebi i neka nas čeka radost vječnoga susreta.
Gospodine, pokoj vječni daruj našim pokojnicima i svjetlost vječna neka im svijetli. Počivali u miru. Amen.
