Nastavimo s radom Christine Mohrmann, objavljenom na blogu Fr. John Hunwicka, velike nizozemske akademske profesorice jezika bogoslužja, čije su djelo namjerno i nečuveno ignorirali oni koji su se dočepali katoličkog bogoslužja u desetljeću nakon Sabora.
„Oče Marse, molim da ti zapriječiš, braniš od i odvratiš bolesti vidljive i nevidljive, oskudicu i pljačkanje, štete i nepogode.“
„Molim, iskam i tražim milost od vas da vi zapustite ovaj narod i građanstvo, napustite posvećena mjesta i njihov grad i od njih odete...“
[vjerujem da ćete bolji doživljaj arhaičnosti vidjeti u engleskom prijevodu: “Father Mars, I pray thee that thou wouldst forbid defend-against avert diseases seen and unseen dearth and ravage calamities and disorders”. ” I beseech solicit and seek favour of thee that thou desert this people and state and leave the sacred defined spaces and their city and go away from these …“., op. prev.]
Prvo je molitva za čišćenje polja koja se koristila u antičkome Rimu nekoliko stoljeća prije doba cezara; drugo je tekst molitve kojom su Rimljani pokušali nagovoriti bogove neprijateljskoga grada da ga napuste. Evo izvorni tekstovi; molim i one koji ne razumiju latinski da primijete barem paralelizam, mnoštvo riječi, aliteraciju, rimu, odvjetničku preciznost:
“Pater Mars, precor uti tu morbos visos invisosque vidueritatem vastitudinemque calamitates intemperiasque prohibessis defendas averruncesque”. “precor veneror veniamque a vobis peto ut vos hunc populum civitatemque deseratis loca templa sacra urbemque eorum relinquatis absque his abeatis …”.
Ove dijelove arhajskog latinskog koristila je velika Christine Mohrmann (nadilazeći intelekt liturgijskog učenjaštva u generaciji prije Sabora kojeg je saborska generacija ignorirala ili izabrala zaboraviti) da objasni prirodu latiniteta kanona mise. Namjeravam dati samo jedan primjer, riječi Quam oblationem-a: benedictam adscriptam ratam rationabilem acceptabilemque [blagoslovljenim, dopisanim, odobrenim, razumnim i prihvatljivim, op. prev.: ovo je baš doslovno, službeni hrvatski prijevod to slobodnije uzima, cijela molitva – „Bože, blagoslovi u svemu i primi ovaj žrtveni prinos da bude duhovan i tebi ugodan i da nam postane Tijelo i Krv tvoga ljubljenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista.“ ] Ono što demonstrira je da nema ničeg govornog oko tog jezika, ničeg jednostavnog i jasnog, ničeg što bi čovjek-na-krovu-Clapham-omnibusa mogao razumjeti [the man on the top of a Clapham omnibus, engleska fraza, op. prev.].
Kršćanski liturgijski latinski je, izlaže Mohrmann, hijeratski (posvećeni, svećenički, op. prev.) dijalekt namjerno stvoren na sliku liturgijskog latinskog poganskoga Rima od stoljeća prije Krista. Ritmički balansiran tok riječi, pravna preciznost, monumentalna opširnost riječi, kombinirana sa skrupuloznošću spram bogova.
Zaboravite ideju da je rimska Crkva, kada je zamijenila grčku liturgiju s latinskom, pokušavala biti razumljivija ljudima i čovjeku na ulici. Pokušavala je učiniti upravo suprotno. Pokušavala je biti dostojanstvena i nejasna.
