Više sam puta pozivao na raspravu u Crkvi o tome je li odgovor na Covid bio ispravan i što je trebalo promijeniti. Smatram da je to posebno važno zbog slike Crkve koju je papa promovirao neposredno prije pandemije. Prije Covida, papa Franjo promovirao je sliku Crkve kao “poljske bolnice”. No, kad je pandemija započela, Crkva se globalno zatvorila. Javne mise i sakramenti nisu bili dostupni mjesecima.
Taj odgovor za mene je bio dokaz ispraznosti slike “poljske bolnice.” Prave poljske bolnice ne zatvaraju šatore usred bitke. Tada su najpotrebnije. Zamislite vojnu bolnicu koja se zatvara jer je rat u tijeku i mnogi ljudi umiru.
Godina 2020. nije bila prvi susret Crkve s pandemijom. Povijest Crkve obiluje primjerima služenja usred kuge, groznica, bolesti, pandemija i ratova. Nema mnogo povijesnih primjera u kojima se Crkva povlači s bojišta.
Naravno, nitko ne želi umrijeti, a Covid je otvorio mnoga pitanja o tome što su bili prikladni, a što neprikladni odgovori. O tome neću raspravljati. No, analiza se ne provodi kako bi se preokrenuli rezultati, već kako bismo shvatili kako bolje upravljati krizom sljedeći put.
Kada prava bolnica doživi krizu – lokalnu epidemiju, događaj s velikim brojem žrtava ili neku drugu krizu – obično provodi ono što se naziva “postmortem.” Slijedi otvorena rasprava o svim procedurama i protokolima kako bi se utvrdilo što je bilo dobro, što nije, i kako ispraviti pogreške. To je uobičajena procedura nakon krize.
Osim u crkvenoj poljskoj bolnici.
Pet godina od početka Covida, kada je Crkva vodila sveobuhvatnu raspravu o odgovoru “poljske bolnice”? Jesu li zatvaranja crkava toliko dugo koliko se događalo na određenim mjestima bila ispravna? Je li način na koji smo pružali sakramentalnu službu – uključujući posljednje sakramente za umiruće – bio primjeren? Jesu li postojali drugi načini za pružanje osobne, a ne “virtualne” liturgije i/ili duhovne podrške? Jesu li lokalne javnozdravstvene politike i crkveni propisi pravilno poštovali ustavni prioritet slobodnog prakticiranja vjere (posebno kada su klinike za pobačaje i kockarnice smatrane “osnovnim uslugama,” a crkve nisu)? Je li odgovor Crkve na te javne politike u to vrijeme (pravni izazovi) i kasnije (pravne reforme) bio primjeren za rješavanje problema?
Godinu i pol nakon izbijanja Covida, papa Franjo pokrenuo je svoj projekt “sinodalnosti,” proces koji je trajao kroz dvije rimske sesije, od kojih je posljednja završila u listopadu 2024. Opširan dokument koji je iz toga izašao govori o mnogim stvarima, uključujući kako bismo nakon 1700 godina mogli promijeniti fiksiranje datuma Uskrsa. No, u 67 stranica teksta bez razmaka, nećete pronaći riječi “Covid,” “pandemija,” ili čak “bolest.” S druge strane, možda je to uravnoteženo: Deklaracija o cijepljenju Pontifikalne akademije za život na 20 točaka nikada ne spominje “Isusa” ili “Krista.”
Nije li nevjerojatno da je ključni događaj razdoblja neposredno prije “sinodalnog dijaloga,” pokrenut u trenutku kada lokalne crkve još nisu bile u punom pogonu, događaj koji je doslovno zatvorio vrata Crkve, potpuno odsutan iz “Završnog dokumenta” Sinode? Dokument podnaslovljen “Zajedništvo, sudjelovanje, misija” ne bavi se time kako je Crkveni pristup Covidu uskratio zajedništvo, onemogućio sudjelovanje i ometao crkvenu misiju u većini mjesta gotovo godinu dana. To je nadrealno.
Katolici su više puta pozivani da se vode uvidima Drugog vatikanskog koncila. Veliki naglasak Koncila bio je na čitanju “znakova vremena.” Ako je to dio načina na koji bi Crkva danas trebala pristupati svojoj misiji, čini se da mnogim ljudima u Vatikanu koji čitaju signa temporis i koji su previdjeli Covid kao ključni povijesni fenomen, očajnički treba posjet oftalmologu.
Papa Franjo upravo je obećao još jedan krug “sinodalnosti.” Priznajem da nisam optimističan, s obzirom na stalne napade na ustaljenu doktrinu i disciplinu koji su obilježili neke od sinodalnih procesa do sada, da ćemo doći do poštene rasprave o tome kako je Crkva odgovorila na Covid, iako nam je obećano još tri godine razgovora. Čak i o tome kako je bazilika svetog Petra, s unutarnjom površinom od 15.000 četvornih metara, mogla primiti samo 200 ljudi za polnoćku na Božić 2020.
Dakle, dok sekularni svijet polako priznaje “pogreške su učinjene” u vezi s odgovorom na Covid, nisam optimističan da će slična priznanja doći od našeg klerikalnog vodstva.





