Katekizam biskupa LaRavoirea Morrowa iz 1954. godine, Moja katolička vjera, daje sljedeći odgovor na pitanje „Zašto je Isus Krist osnovao Crkvu?“:
„Isus Krist osnovao je Crkvu radi dovođenja svih ljudi do vječnog spasenja. Naš Gospodin Isus Krist uspostavio je Crkvu kako bi vodio sve ljude u nebo: (a) nastavljajući sa svojim naukom i primjerom; i (b) primjenom plodova svoje Žrtve na križu na sve ljude do kraja svijeta. Naš Gospodin dao je Crkvi trostruku službu: službu podučitelja, službu svećenika ili posvetitelja i službu pastira ili vladara. Ovim službama Krist namjerava kroz svoju Crkvu ostvariti svrhu za koju ju je osnovao.“ (str. 95.)
Svrha za koju je naš Gospodin uspostavio Katoličku Crkvu je vođenje duša u nebo, i to je glavni razlog zašto katolici pripadaju Crkvi: mi smo katolici jer želimo ugoditi Bogu i spasiti svoje duše. Ako možemo razmišljati o onome što se dogodilo od Drugog vatikanskog sabora, možemo vidjeti ne samo što smo izgubili, a što smo zadržali, nego i što nam je Bog dopustio dobiti kroz krizu.
Odgovor biskupa Morrowa ukazuje na to da će Katolička crkva nastaviti svoje poslanje do svršetka svijeta, što odgovara namjeni Crkve. Međutim, znamo da je ova stvarnost mnogim postala upitnija nego što je bila, na primjer, 1950-ih. Od Drugog vatikanskog sabora, većina promatrača vidjelo je Crkvu kao nešto im se jedva činilo nepogrješivim, što je zasigurno doprinijelo masovnom otpadništvu koje se događalo u posljednjih šezdeset godina.
No, unatoč tim istupima, Katolička crkva ostaje nepogrješiva. Štoviše, ako možemo razmišljati o onom što se dogodilo od Drugog vatikanskog sabora, možemo vidjeti ne samo što smo izgubili, a što smo zadržali, nego i što nam je Bog dopustio zadobiti kroz krizu.
Što smo izgubili
Jedan od najjednostavnijih načina da cijenimo ono što smo izgubili je razmišljanje o nevolji nevjernika koji želi naučiti više o Katoličkoj crkvi. Na primjer, takav mladić koji živi u velikom gradu mogao bi razumno razmisliti o ulasku u neku katoličku crkvu nedjeljom i dobiti prilično dobru predodžbu o tome što je Crkva. Pa ipak, većina ozbiljnih katolika željela bi odgovoriti takvog mladog čovjeka od pokušaja učenja o Crkvi na taj način – možda bi pronašao konzervativnu ili tradicionalnu katoličku župu, ali izgledi su da će pronaći atmosferu koju nijedan katolik 1950-ih ne bi prepoznao kao katoličku.
Kad bi, umjesto nedjeljnog odlaska u crkvu, mladić razgovarao s katolicima želeći naučiti nešto o Crkvi, mogao bi dobiti još pogrešniju sliku. Vjerojatno će naići na nekoliko formalnih katolika prije nego što nađe jednoga koji doista vjeruje u ono što Crkva naučava. Bez obzira razgovarao s laicima, svećenicima ili redovnicima/ama.
Tako smo izgubili svijet u kojem većina ljudi koji se identificiraju kao katolici, uključujući članove hijerarhije, zapravo jesu katolici, a posljedice tog gubitka su nemjerljivo katastrofalne. Ovi nekatolici koji se maskiraju u katolike sad vode većinu entiteta koji predstavljaju Crkvu, što znači sljedeće: umjesto pomaganja u provođenju velikog poslanja vođenja duša pravoj vjeri, oni provode najveću prijevaru otkako je Sotona iskušao Evu. Posljedično, većina promatrača više ne vidi jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, već nešto nalik na proročko upozorenje kardinala Eugenia Pacellija (budućeg pape Pija XII.):
„Zabrinut sam zbog poruka Blažene Djevice djevojčici Luciji u Fatimi. Ova Marijina ustrajnost u opasnostima koje prijete Crkvi je božansko upozorenje protiv samoubojstva mijenjanja vjere, njezine liturgije, teologije i (same) duše… Posvuda oko sebe čujem inovatore koji žele izmijeniti svetu vjeru, uništiti sveopći plamen Crkve, odbaciti tradiciju i natjerati nas na osjećanje grižnje savjesti zbog grješne prošlosti.” (citirano iz The Secret Still Hidden Christophera Ferrare, str. 31)
Ne iznenađuje stoga što su bezbrojne duše izgubile vjeru, a svijet je izgleda izgubio istinu i milosti koje bi trebale potjecati iz Crkve.
Iako je istina da većina župa više ne promiče (ili čak tolerira) nepatvorenu katoličku vjeru, mnogi gradovi imaju barem jednu katoličku crkvu koju bi katolici iz 1950-ih spremno prepoznali kao katoličku u liturgijskim praksama, te vjerovanju klera i laika.
Što smo zadržali
Unatoč svemu tome, Crkva i dalje ispunjava svoje poslanje u vođenju duša prema nebu. Općenito je potrebno mnogo više rada za pronaći crkvu u kojoj se poštuju liturgijske rubrike, ali ne samo to, u takvoj crkvi pronalaze se i istomišljenici koji su podnijeli slične žrtve za obdržavanje vjere.
Drugi način je poštivanje onog što smo dobili, a Bog nam još uvijek nudi sve što nam je potrebno za spas vlastite duše. Razmislimo li o raznim molbama Sveopće molitve pape Klementa XI. – u kojoj od Boga tražimo sve što je potrebno za naše spasenje – možemo vidjeti da su neprijatelji Crkve nemoćni spriječiti nas u moljenju Boga milosti da postanemo veliki sveci:
„Vjerujem, Gospodine, ojačaj mi vjeru; nadam se, učvrsti mi nadu; ljubim te, ražari mi ljubav; kajem se, probudi mi kajanje.
Klanjam ti se kao prvom počelu; čeznem za tobom kao za posljednjim ciljem; hvalim te kao vječnog dobrotvora; zazivam te kao branitelja i pomoćnika.
Svojom me mudrošću vodi, pravednošću uzdrži, dobrotom tješi, moću štiti. Prinosim ti svoje misli da budu upravljene k tebi; riječi da govore o tebi; djela da budu po tebi; trpljenja da budu za tebe.
Hoću što god ti hoćeš i zato što hoćeš, hoću kako ti hoćeš i dotle dok hoćeš. Molim te, Gospodine, prosvijetli mi razum, zagrij volju, očisti srce i posveti dušu.
Daj da oplačem dosadašnja bezakonja, odbijem buduće napasti, ispravim krive navike, uzgojim prikladne kreposti. Dobri Bože, daj mi ljubav za te, mržnju na me, revnost za bližnjega, prezir svijeta.
Da se trudim biti poslušan pretpostavljenima, služiti podložnicima, pomagati prijateljima, praštati neprijateljima. Da požudu svladam strogošću, lakomost darežljivošću, srdžbu blagošću, mlakost revnošću. Da u odluci budem mudar, u pogibli postojan, u nevolji strpljiv, u sreći ponizan.
Uči me, Gospodine, sabranim u molitvi, trijeznim u jelu i piću, marljivim u službi, ustrajnim u odluci. Nadahni mi brigu za unutarnju neokaljanost, izvanjsku čednost, primjerno vladanje, uredan život.
Da ustrajno i budno krotim svoju narav, gajim milost, opslužujem zakon, zaslužujem spasenje. Nauči me, kako je neznatno sve zemaljsko, uzvišeno sve božansko, kratko sve vremenito, trajno sve vječno. Daj da se pripravim na smrt, uplašim suda, izbjegnem pakao, postignem raj. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.“
Koliko god neprijatelji katoličke vjere pokušavali, nikad ne mogu ugušiti Božju želju za darovanjem milosti koje su nam potrebne za spas duše. Ako doista želimo pronaći i prakticirati pravovjernu vjeru, tako vidljivu u Sveopćoj molitvi Klementa XI., Bog će nam dati milost to učiniti. Bez obzira koliko su katolici izgubljeni u trenutačnoj krizi, Bog nikada neće dopustiti da Crkva ne uspije u svojoj namjeri vođenja duša u nebo.
Što smo dobili
Od sv. Pavla znamo kako Bogu djeluje u životu onog koji ga ljube:
„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani.“ (Rim 8, 28)
Spoznavanje i priznavanje dobra koje je proizašlo iz stalne krize u Crkvi ni na koji način ne opravdava probleme koji dolaze iz Rima, ali nam dopušta da ispravno razmotrimo Božju providnost punu ljubavi.
Jedna od najvažnijih stvari koje smo stekli kroz krizu je prilika za borbu i žrtvovanje za katoličku vjeru. Doista, mnogi bi sveci čeznuli živjeti u ovim vremenima kako bi se mogli hrabrije boriti za vjeru. Ako surađujemo s Božjom milošću za bolju borbu, možemo mu bolje služiti i zaslužiti nebeske nagrade koje bi nam mogle izmaći u vremenima duhovnog blagostanja.
Trenutačna kriza također pruža jednu od najjasnijih mogućih demonstracija potpune nekompatibilnosti između istine i zablude. Pape prije Drugog vatikanskog sabora dosljedno su upozoravali što će se dogoditi ako katolici prihvate zablude koje su prevladavale od Sabora: ako prihvatite te zablude, rekli su nam, izgubit ćete vjeru. U to je vrijeme njihova sveta mudrost bila vjerodostojna na temelju težine papinskog autoriteta i zdravog razuma; ali danas su se ta upozorenja pokazala proročanskima, pa smo stekli veću sigurnost da Bog želi da potpuno odbacimo pogrješke koje su osudili pape prije Drugoga vatikanskog sabora.
Odgovarajući učinak pogoršanja krize bilo je progresivno razotkrivanje onih neprijatelja katolicizma koji su se infiltrirali u Crkvu. Dok je teološka bitka bila uglavnom skrivena od laika za vrijeme papinstva Pija XII., danas je gotovo potpuno transparentna za one koji imaju oči. Kad vidimo otvoreno protukatoličko ponašanje kardinala Cupicha, Gregoryja, McElroya, Hollericha, Grecha itd., vidimo đavolji utjecaj na djelu. Stjecanje povećane sposobnosti prepoznavanja Sotonina djela trebalo bi nam omogućiti bolju obranu od njega, nego u vremenima kad je to đavolsko djelo bilo skriveno, ali ništa manje smrtonosno za dušu.
Franjin jedinstveni doprinos trenutačnoj krizi posve je jasno pokazao da najzlobniji akteri na svijetu preziru i boje se tradicionalnog katolicizma. Franjini suradnici čak su podržali djelovanje službene protucrkve — Sinodalne crkve — kao bogohulne inverzije Katoličke crkve. Možda nikad prije u povijesti kršćanstva nismo vidjeli tako očitu djelovanje Sotone i njegovih sljedbenika s ciljem uništenja Katoličke crkve. Budući da Sotona mrzi ono što je od Boga, stekli smo još veću sigurnost za slijeđenje nepatvorene katoličke vjere ako želimo služiti Bogu.
Konačno, sve nam je ovo omogućilo stjecanje daleko veće zahvalnosti prema katoličkoj vjeri. Kad se moramo značajno žrtvovati za pridržavanje kršćanskih zapovijedi, približavamo se Bogu i Njegovoj Crkvi. Kao rezultat toga, tradicionalni katolički pokret proizveo je obilne i svete plodove u vremenu dok smo promatrali katastrofalne plodove onih koji su krenuli putem kafeterijskog katolicizma i, naposljetku, otpadništva. Bez krize, vjeru bismo mogli uzeti zdravo za gotovo, ali danas znamo da je to uistinu dragocjeni biser.
Ne znamo kako će Bog riješiti ovu krizu, ali ova razmatranja pomažu nam razumjeti kako Njegova providnost puna ljubavi izvlači dobro iz čovjeka. Ako će, kao što je Gospa Fatimska prorekla, njezino Bezgrješno Srce na kraju trijumfirati, sigurno će oni katolici koji su se žrtvovali i izdržali progon zadržavši nepatvorenu vjeru biti najvjerojatniji instrumenti te pobjede. Bezgrješno Srce Marijino, moli za nas!
