Potaknuti vijestima da će, sa nekih 50 godina zakašnjenja, ime sv. Josipa konačno biti dodano, poslije imena Blažene Djevice Marije u II, III, i IV euharistijsku molitvu, prenosimo zanimljivu anegdotu o tome kako je uopće, za vrijeme Drugoga vatikanskog sabora, došlo do uvrštavanja Svetog Josipa u kanon. Naime, u knjizi Vatican Council II, Xavier Rynne je zabilježio:
Ostarjeli biskup Petar Čule (Mostar, Jugoslavija) sastavio je podulju molbu za uključivanje imena sv Josipa u kanon mise, ali dok je on govorio, nervozno se ponavljajući, počeo se širiti žamor što je kardinala Ruffina potaknulo da ubaci: “Dovršite vaš sveti i rječit govor. Mi svi volimo Sv. Josipa i nadamo se da postoje mnogi sveci u Jugoslaviji.” [ … ]
To prekidanje biskupa Čule bilo je ono što je potaknulo papu Ivana da unese ime sv Josipa u kanon mise, pozvavši se na svoj autoritet (Uredba je objavljena 13. studenog, efektivno 8. prosinca 1962.), bez koncilijarne preporuke za to pitanje. To je izazvalo veliko čuđenje, ali malo je ljudi bilo svjesno da je Papa, koji je pratio rasprave na televiziji u svojem apartmanu, poznavao biskupa Čulu osobno, a također je znao da je njegov nervozan način govora imao tragičan izvor: on je trpio u jednom od onih dugih suđenja koja su ‘proslavila’ komuniste, a osuđen je na četiri godine u koncentracijskom logoru u Jugoslaviji. Njega i ostale zarobljenike su potom stavili na vlak te namjerno izazvali nesreću i prevrtanje u pokušaju da ubiju sve u njemu. Biskup je preživio, ali oba njegova kuka su slomljena. U lošem zdravstvenom stanju, ipak je napravio veliki napor da prisustvuje Koncilu i zalaže se za sv. Josipa. Tako je njegova želja bila ispunjena.“
Kratku biografiju biskupa Čule možete pročitati ovdje.
