Rečenicom „in vino veritas“ („u vinu je istina“) u kockarskom salonu Doc Holliday, u filmu Tombstone (iz 1993. godine), nagovještava da njegovo vrijeđanje odmetnika nije puko pijanstvo, već odražava Hollidayeve istinske osjećaje. „Age quod agis“ („Radi, što radiš!“) je bio odgovor drugog čovjeka. Njih dvojica nastavljaju svoju kratku, ali vrlo neprijateljsku razmjenu školskih fraza sve dok im zabrinuti čuvar salona ne kaže da prekinu: „Hajde, momci, ovdje ne želimo probleme – ni na jednom jeziku“.
Bila nam zabavna holivudska fikcija ili ne, scena nas podsjeća na jedno sasvim drugo doba, kada su čak i kauboji poput Hollidaya prošli intenzivno klasično obrazovanje. Da budemo jasni, „klasično obrazovanje“ nije označavalo programe pune velikih knjiga ili nastavni plan zasićen grčko – rimskom mitologijom, već predmete kao što su trigonometrija, logika, retorika i, naravno, latinski jezik.
Uz Tridentsku misu koja ga koristi, latinski jezik je u fokusu nove knjige o. Roberta Spatara naslova „U slavu Tridentske mise i latinskog jezika kao jezika Crkve“. Čini mi se čak da je i sam naslov prepun značenja zbog svog dvostrukog naglaska. Ako tražimo obnovu, potrebno je promicati obnovljeno uvažavanje drevne liturgije i oživljavanje obrazovanja usredotočenog na latinski jezik.
Svakako oni koji na kardinala Raymonda Burkea gledaju kao na bedem protiv bezobzirne amazonske teologije, trebali bi uzeti k srcu primjedbe beskompromisnog uvodnog predgovora njegove ekselencije za ovu knjigu:
„Zbog opće ravnodušnosti prema nastavi latinskoga, osobito u sjemeništima, Crkva je dosegla stanje u kojem mnogi njezini župnici više ne znaju njezin univerzalni jezik. Ako je apsurdno misliti da sjemeništarci mogu ozbiljno proučavati teologiju, svetu liturgiju i kanonsko pravo bez mogućnosti čitanja primarnih tekstova napisanih na latinskom, još je apsurdnije da svećenici predodređeni za više studije svetih znanosti započinju tako nešto bez ovoga znanja“.
Ono što bi katolički „konzervativci“ mogli naučiti od ovoga je da kada god oni pokažu „ravnodušnost prema učenju latinskog“, oni doprinose okolišu koji potiče samu osamljenost nad kojom se jadaju. Sliježemo ramenima dok Vergilije pada u zaborav u srednjim školama, te se onda doista nemamo prava žaliti kada naša sveučilišta imaju teatralne predstave kao „Vaginini monolozi“.
Zapravo, neke su protestantske škole uzele u obzir klasičnu izobrazbu, a primjer je koledž Hillsdale. Hillsdale je pokazao svoju ozbiljnu predanost oživljavanju nekoć ugašenog odsjeka za klasične jezike tako što je angažirao Patricka Owensa, jednog od najistaknutijih svjetskih praktičara i poznavatelja „živog latinskog“, a sam Owensov uvod opravdava cijenu ove knjige, jer nudi čitatelju glatku, jasnu i duhovitu povijest latinskog obrazovanja od nekoga tko očito poznaje materiju kojom se bavi.
Latinski se ne odnosi samo na muškarce u togama, pa čak ni na srednji vijek, već je dio samih temelja modernosti. Kao što izvadak iz knjige pokazuje:
„Nakon prekretnice za narodnu književnost početkom četrnaestog stoljeća, kada je Dante komponirao svoju Božansku komediju, znanstvenici i umjetnici svih sfera poput Petrarke, Keplera, Galilea, Newtona, Leibniza, pa čak i Nietzschea nastavili su pisati glavna djela na latinskom jeziku. Upotreba latinskog jezika bila je toliko uobičajena tijekom devetnaestog stoljeća da se uzimala zdravo za gotovo u cijeloj Europi i njezinim kolonijama. Do tog vremena nije bilo vremenskog intervala u kojem se na sveučilištima i u cijeloj Crkvi nije govorio latinski jezik. Kroz većinu modernog razdoblja, studentima postdiplomskog studija bilo kojeg područja bilo bi neugodno predati disertaciju koja nije bila na latinskom jeziku“.
Katolici koji traže objašnjenje kako i zašto smo se toliko udaljili od ovog stanja stvari trebali bi odoljeti iskušenju da za žrtveno janje stave koncilske oce i Drugi vatikanski koncil, jer je uspon moderne, centralizirane nacionalne države odigrao ulogu potiskivanjem latinskog jezika u korist nacionalnih jezika. Uslijedio je začarani krug, jer što je manje učitelja moglo dobro poučavati latinski, manje je učenika moglo dobro znati latinski jezik.
U središnjem dijelu teksta o. Spataro se osvrće na daleku prošlost, na vrijeme kada se latinski jezik prvi put izdvojio iz svoje ograničene uloge jezika određenog naroda i preuzeo svoju visoku ulogu kao međunarodne poveznice:
„Želio bih podsjetiti da je u petom stoljeću nakon pada Zapadnog rimskog carstva, praćenog naletom novih naroda, latinski jezik postao besmrtan, kojem je bilo suđeno da nikada više ne umre. Počevši od petog stoljeća, građanske i političke zajednice odabrale su latinski jezik za svoje svakodnevne razgovore, kao osnovu odnosa, za sastavljanje administrativnih akata, za sastavljanje književnih djela i za liturgijska slavlja. Na taj su način europski narodi, u međusobnom dijalogu korištenjem istog jezika, razvili jedinstveni vlastiti duh“.
Čini mi se da bi se barem neke od žestokih kontroverzi o „zapadnoj civilizaciji“ mogle razriješiti ublažavanjem trijumfalističkih fraza o zapadnoj demokraciji ili znanosti, a umjesto toga da se zapravo definira „Zapad“ kao skup kultura povezan tečnim znanjem latinskog jezika. (Ovo, naravno, potiče pitanje koliko Zapad zaista postoji danas, a takvo bi pitanje zaista vrijedilo postaviti.)
Naravno, da u svemu tome postoji vjerska dimenzija. Kao što profesor Owens jasno kaže da je latinski bitan za nas katolike u jednom od odlomaka knjige:
„Jezici su suštinski vezani za kulture, a latinski je gotovo dvije tisuće godina bio jezik ne samo katoličke kulture na Zapadu nego i same zapadne kulture. Zbog toga se Crkva trudi održavati tradiciju (aktivnog) latinskog jezika. Katolički intelektualci dobro su znali, budući da je latinski bio sredstvo kulture, kako površno poznavanje jezika neće biti dovoljno. Da bi se osigurala sposobnost angažiranja suvremenih intelektualaca potrebno je korištenje znanstvenih izvora iz prošlosti, kako bi se mogao zaštitit prijenos katoličke kulture na sljedeće generacije, a zato je potrebno dobro poznavanje latinskog jezika“.
Kao što je Euharistija srce Crkve, tako i latinska misa mora biti u središtu svake rasprave o ulozi latinskog jezika u kršćanskom životu. O. Spataro poziva „na ispravak, preusmjeravanje prema Bogu”, i to misli doslovno. Objašnjava da je teocentrična kontrarevolucija započela Motu proprijom Benedikta XVI.:
„Pogriješili bi kada bismo smatrali Motu proprijo samo činom velikodušnosti pape kako bi udovoljio duhovnim potrebama malih skupina svećenika i vjernika. Naprotiv, to je poziv cijeloj Crkvi. Znanje, širenje i prakticiranje svete mise i drugih sakramenata u izvanrednom obliku velika je prilika za vraćanje duhovne dubine katoličanstvu. Ovo je pravi pastoralni prioritet“.
Poanta nije iskorijeniti misu prema Novus Ordo niti omalovažiti svećenike koji ga pobožno služe ili brojne katolike koji ga vjerno pohađaju, već prepoznati da bismo u svijetu pomahnitalih stalnih promjena mogli upotrijebiti još neka duhovna sidra, koja bi dobro došla, a jedno od njih je veći broj proslava latinskih masa.
Naši katolički preci koji su bili klasično obrazovani nisu bili savršeni, ali zasigurno možemo i od njih naučiti neke stvari, čak i od opasnih i nasilnih ljudi poput Doca Hollidaya. Kao dodatak zanimljivo je napomenuti da je Doc Hollidayja njegova pobožna rođakinja Mattie, sestra milosrdnica, potaknula da misli na svoju dušu dok je ležao umirući od tuberkuloze; poslušao je njezin savjet i primljen je u Crkvu neposredno prije svoje smrti. Ako je prošlost bila razdoblje kada su se studenti morali znojiti radi učenja „mrtvih“ jezika, to je bilo i vrijeme kada je časna sestra mogla uvjeriti „kauboja“, tj. opasnog odmetnika da prihvati krštenje.
