Dijeljenje objave, komentar, javno zauzimanje za kontroverznu stvar: na društvenim mrežama katolici danas mogu zauzeti stav jednim jedinim klikom. Prije jedne generacije za iznošenje javnog mišljenja uglavnom je bio potreban službeni posrednik — bilo izdavač, novinar ili biskup — osim ako je netko imao hrabrosti izravno se obratiti mnoštvu. Kanonsko pravo pisano je za taj stariji, sporiji svijet. Zakonik kanonskoga prava iz 1983., koji je i dalje temeljni pravni tekst Crkve, sastavljen je desetljećima prije pojave društvenih mreža i nikada nije izmijenjen kako bi uzeo u obzir njihovo postojanje.
Međutim, stvarne posljedice te pravne šutnje nisu tek teoretske. Postale su osobito važne kada se Družba sv. Pija X. (SSPX) vratila u ono što Vatikan smatra otvorenim raskolom, izazvavši reakcije na internetu diljem liturgijskog i ideološkog spektra.
Suprotstavljajući se osobnoj molbi pape Lava XIV. i bez odobrenja Rima, SSPX je 1. srpnja 2026. dao četvoricu svojih svećenika posvetiti za biskupe, što prema kanonskom pravu povlači automatsku ekskomunikaciju. Vatikanski dekret sljedećega dana nije samo proglasio izravno uključene biskupe ekskomuniciranima — u njemu je također navedeno da se vjernike laike koji „formalno pristaju uz“ SSPX treba smatrati ekskomuniciranima, dok se klerike i druge vjernike upozorava da se ne „priklanjaju“ raskolu.
Upravo je to granica koju bi neki simpatizeri mogli početi iskušavati na internetu. Može li se objava ili ponovno dijeljenje objave smatrati raskolničkim činom i dovesti do samostalnog upadanja u ekskomunikaciju? Povlači li kanonsko pravo granicu između legitimnog slobodnog izražavanja i čina dovoljno ozbiljnog da prekine zajedništvo s Rimom?
Prema riječima don Cédric Burguna, dekana Fakulteta kanonskog prava Katoličkog instituta u Parizu, istina je da ne postoji kanonski okvir posebno uređen za društvene mreže, ali to ne znači da se vjernici nalaze u potpunom pravnom vakuumu — jednostavno se od njih traži da dugogodišnja načela primijene na javni prostor koji je poprimio nove dimenzije.
Kanonski je, rekao je, važna javna narav izjave, a ne platforma putem koje je ona objavljena. „Svaki raskolnički ili heretički čin počinjen govorom na ovaj ili onaj način jest javna izjava“, rekao je, „bilo da je napisana u novinama, izrečena na televiziji ili objavljena na internetu.“
Drugim riječima, internetska objava ima potpuno istu kanonsku težinu kao televizijska izjava ili priopćenje za javnost. Ako je njezin sadržaj objektivno raskolnički, medij kojim je objavljen ne mijenja način na koji ga pravo tumači. Ono što se prije svega promijenilo jest broj ljudi na koje se taj zakon sada može odnositi.
Prije četrdeset godina, prije nego što je neka izjava mogla doprijeti do javnosti, uglavnom je morala proći neki oblik institucionalnog filtriranja, primjerice biti objavljena u novinama ili emitirana u televizijskoj emisiji. „Danas je, s društvenim mrežama, jasno da svatko ima vlastitu platformu“, rekao je don Burgun.
Ako, dakle, javni komentar može predstavljati raskolnički ili heretički čin, slijedi li iz toga da netko može biti ekskomuniciran istoga trenutka zbog nečega tako jednostavnog kao što je objava na društvenim mrežama?
Kanonski problematično nasuprot automatskoj kazni
Iako internetske izjave koje su otvoreno raskolničke po svojoj naravi nisu kanonski bezazlene, one same po sebi ne predstavljaju automatski kažnjivo djelo ekskomunikacijom, jer je ta kazna rezervirana za određene vrste slučajeva.
Kanonsko pravo definira „raskol“ kao objektivni prekid s papinom vlašću ili s članovima Crkve koji su njemu podložni. Taj prekid s crkvenom vlašću, istaknuo je don Burgun, nije ograničen samo na papu, nego se proteže i na biskupe i druge crkvene vlasti kojima je povjereno upravljanje.
Javno zauzimanje za neku skupinu ili stvar samo po sebi nije raskolničko. „Obrana postaje kanonski problematična samo ako je, u svojoj biti, i sama raskolnički čin“, rekao je don Burgun — primjerice internetska izjava kojom se objektivno odbacuje papina vlast.
Međutim, za razliku od automatske ekskomunikacije (latae sententiae) koja se primjenjuje na biskupa koji bez papinskog naloga posveti drugoga biskupa, kanonske definicije raskola i hereze ne nose sa sobom automatsku kaznu. „Da bi za raskol ili herezu postojala sankcija“, objasnio je, „mora postojati postupak kojim se oni utvrđuju“ prije nego što može uslijediti ekskomunikacija.
Ta se razlika jasno pokazala i nakon nedopuštenih posvećenja koja je 1988. proveo utemeljitelj SSPX-a, nadbiskup Marcel Lefebvre, kao i nakon posvećenja koja je SSPX proveo ovoga ljeta: u oba su slučaja biskupi automatski podlegli ekskomunikaciji prema kanonu koji uređuje nedopuštena biskupska posvećenja, dok je za bilo kakve kazne protiv pristaša bila potrebna zasebna procjena prema crkvenom pravu o raskolu.
Čak i taj drugi korak ima određenu ogradu, istaknuo je don Burgun: Sveta Stolica izričito je naglasila da se kazna za vjernike laike „ne može automatski pretpostaviti, nego se mora procijeniti od slučaja do slučaja“. Formalno pristajanje, objasnio je, općenito zahtijeva neki oblik pravno relevantne obveze — pisano ili usmeno članstvo u SSPX-u, isključivo sudjelovanje na njegovim liturgijama ili uskraćivanje primanja sakramenata kada je osoba prisutna na misi slavljenoj unutar Katoličke Crkve, iz razloga povezanih s pripadanjem SSPX-u, kao i drugo slično ponašanje.
Ista se logika proteže i na ono što ljudi objavljuju na internetu. Komentar koji nadilazi samo izražavanje simpatije — primjerice ako izričito potiče druge da sudjeluju na misi SSPX-a umjesto na misi slavljenoj u redovitom obliku — mogao bi biti uzet u obzir pri procjeni te osobe, rekao je don Burgun, u mjeri u kojoj potiče ponašanje koje Crkva smatra problematičnim.
Prema tome, čak ni objava s raskolničkim prizvukom sama po sebi ne pokreće ekskomunikaciju. Budući da raskol i hereza nisu djela za koja vrijedi automatska kazna, za svaku je sankciju potreban kanonski postupak kojim se utvrđuje da su ispunjeni zakonski uvjeti, neovisno o tome je li se izjava pojavila na internetu, u tisku ili drugdje.
Kan. 1329, koji u ograničenim okolnostima proširuje odgovornost i na pomagače, vjerojatno se neće primjenjivati na internetske pristaše SSPX-a, rekao je don Burgun, budući da biskupsko posvećenje ne ovisi o sudjelovanju internetske publike.
Kanonski pravnik pritom je naglasio da se ista kanonska načela primjenjuju bez obzira na teološko ili liturgijsko usmjerenje. Katolici koji s progresivnog stajališta javno odbacuju crkvenu vlast u načelu bi bili podložni istom pravnom okviru.
Međutim, status autora mijenja situaciju. Svećenici i redovnici imaju pojačanu obvezu očuvanja crkvenog zajedništva i pružanja primjera, rekao je don Burgun, zbog svojega životnog staleža i formacije — što znači da se izjave klerika na internetu podvrgavaju strožem standardu nego izjave laika. Laici, primijetio je, „lakše mogu biti opravdani“ zbog nepoznavanja zakona nego klerici.
Sloboda unutar zajedništva
To neizbježno otvara pitanje same slobode izražavanja vjernika. Don Burgun uputio je na kan. 205, koji puno zajedništvo s Crkvom definira kao uključivanje zajedništva u upravljanju kao i u vjeri, a nakon njega slijedi kan. 212, koji vjernicima daje pravo — „štoviše, dužnost“ — izraziti svoje mišljenje o crkvenim pitanjima „s poštovanjem prema svojim pastirima“.
„Crkva nije“, ustvrdio je, „demokracija u kojoj svatko govori što želi i kada želi.“ Priznao je da unutar Crkve postoji „određena sloboda izražavanja“ — ali sloboda koja nikada ne smije odstupiti od općega dobra i brige za jedinstvo.
Bez obzira na pravne nijanse koje bi u konačnici mogle biti dopuštene, sugerirao je don Burgun, stvarna kriza koja se trenutačno odvija na katoličkim društvenim mrežama možda je manje kanonska, a više duhovna. U tom je smislu naveo izreku koja se pripisuje sv. Augustinu: in necessariis unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas — „u bitnome jedinstvo, u dvojbenome sloboda, u svemu ljubav“.
„Mnogim reakcijama“, rekao je, „nedostaju ljubav i jedinstvo prema crkvenom zajedništvu koje je tijekom stoljeća već dovoljno ranjeno.“
Dodao je: „Društvene mreže ne bi trebale pridonositi ranama koje sporo zacjeljuju.“
