Kaže se da više od dvije trećine članova Kardinalskog zbora posjeduje malo ili nimalo uporabnog znanja latinskog jezika. Na prvi pogled to bi se moglo činiti tek zanimljivošću za klasične filologe. No u stvarnosti bi to moglo otkrivati jednu od najdubljih kriza s kojima se Katolička Crkva danas suočava. Jer kada Crkva izgubi jezik na kojem su stoljećima oblikovani njezina vjera, liturgija i kanonsko pravo, neizbježno počinje gubiti i neposredan pristup vlastitoj predaji.
Nakon višemjesečnog istraživanja talijanski vatikanski novinar Francesco Capozza iz dnevnog lista Il Tempo došao je do zabrinjavajućeg zaključka: više od 65 posto današnjih kardinala ne vlada latinskim jezikom na smislenoj razini. Oni koji poznaju Capozzin rad znaju da nije sklon senzacionalizmu. Godinama ga se smatra jednim od najbolje upućenih talijanskih izvjestitelja iz Vatikana, a njegove su se procjene više puta pokazale pouzdanima. Njegovi nalazi ukazuju na problem koji se desetljećima razvijao gotovo neprimjetno, a čije je posljedice danas sve teže zanemariti.
Ovdje nije riječ o nostalgiji za navodno zlatnim dobom, niti je to tek pitanje onih koji su privrženi tradicionalnoj rimskoj liturgiji. Pravo je pitanje mnogo temeljnije. Može li Crkva sačuvati svoje jedinstvo ako mnogi od njezinih najviših pastira više ne razumiju jezik na kojem su tijekom više od tisuću godina oblikovani njezina teologija, kanonsko pravo i učiteljstvo? Mnogo prije nego što su ove zabrinjavajuće brojke postale poznate, njemački klasični filolog Hans-Lothar Barth već je prepoznao srž problema.
Nepromjenjiva istina zahtijeva nepromjenjiv jezik
Za Katoličku Crkvu latinski nikada nije bio tek povijesni ostatak. On je službeni jezik Crkve. Gotovo dvije tisuće godina papinski zakoni, kanonsko pravo i mjerodavni tekstovi Učiteljstva proglašavani su na latinskom jeziku. Za to postoji dubok razlog.
Jezik koji se više ne razvija čuva teološku preciznost na način koji nijedan suvremeni narodni jezik ne može postići. Njegov rječnik nije podložan ideološkim modama ni semantičkim promjenama koje neprestano preoblikuju žive jezike. Upravo zato što njegova značenja ostaju stabilna, latinski je jedinstveno sposoban jasno i trajno izražavati nepromjenjive istine.
Papa sveti Ivan XXIII. izrazio je to načelo iznimnom snagom u svojoj apostolskoj konstituciji Veterum Sapientia. Latinski je, napisao je, dostojanstven, postojan i univerzalan jezik koji je na osobit način prikladan očitovati jedinstvo Crkve. On, na neki način, pripada samoj naravi Katoličke Crkve jer ne pripada nijednom pojedinom narodu, a istodobno je jednako dostupan svima.
Vrijedi podsjetiti da Drugi vatikanski sabor nikada nije napustio to uvjerenje. Naprotiv, konstitucija Sacrosanctum Concilium izričito navodi da se „uporaba latinskoga jezika ima sačuvati u latinskim obredima“. Istodobno je Sabor inzistirao da bogoslovi i kler budu dovoljno osposobljeni kako bi latinski razumjeli i pravilno se njime služili. Saborski oci nikada nisu zamišljali Crkvu u kojoj biskupi i svećenici više ne bi bili sposobni čitati njezine službene dokumente na izvornom jeziku. Naprotiv, takva se sposobnost jednostavno podrazumijevala.
Gubitak izravnog pristupa izvorima vjere
Zbog toga razvoj događaja posljednjih desetljeća predstavlja veliko iznenađenje. U mnogim je bogoslovnim sjemeništima latinski sveden na gotovo simboličan predmet. Kandidati često pohađaju tek kratak uvodni tečaj, a da nikada ne steknu sposobnost čitanja papinskih dokumenata, saborskih tekstova ili djela crkvenih otaca i naučitelja u izvorniku.
Taj gubitak daleko nadilazi područje klasičnog obrazovanja. Ono što nestaje jest neposredan pristup samim izvorima katoličke teologije.
Teologija počiva na pojmovnoj preciznosti. Sveti Toma Akvinski razumio je da i najmanja promjena u terminologiji može bitno izmijeniti razumijevanje nauka. Pojmovi poput gratia, persona, substantia, natura ili caritas mogu se u suvremenim jezicima prenijeti samo približno. Svaki prijevod neizbježno sadrži određeni element tumačenja. Upravo zato Crkva je svoje konačne doktrinarne tekstove uvijek sastavljala na jeziku čija su značenja kroz stoljeća ostajala postojana.
Važnost toga načela osobito je došla do izražaja objavom prve enciklike pape Lava XIV. Po prvi put u novijoj povijesti tako temeljni papinski dokument nije najprije objavljen kao mjerodavan latinski tekst, nego je istodobno izišao na nekoliko suvremenih jezika. Premda se to može činiti praktičnim, takav postupak otvara važna hermeneutička pitanja.
Ubrzo su se pojavile rasprave o ključnim izrazima, ponajprije o samoj riječi „čovječanstvo“. Odnosi li se ona na biološku vrstu, ljudsku obitelj, cjelokupni ljudski rod ili na zajedničku ljudsku narav na kojoj počiva čitava zgrada naravnoga prava? Različite jezične inačice neizbježno sugeriraju različite nijanse značenja. Mjerodavan latinski izvornik barem bi pružio jedinstvenu normativnu polazišnu točku za tumačenje.
Izraz katoličke univerzalnosti
U vremenu kada su sami temelji kršćanske antropologije sve više izloženi izazovima rodne ideologije, transhumanizma i ubrzanoga tehnološkog razvoja, pojmovna preciznost nipošto nije tek akademski luksuz. Ona određuje kako se crkveni nauk razumije i, u konačnici, kako se živi.
Papa Benedikt XVI. više je puta naglašavao da Crkva može sačuvati svoj identitet samo ako ostane ukorijenjena u živom sjećanju vlastite predaje. U svojoj apostolskoj pobudnici Sacramentum Caritatis izričito je poticao i svećenike i vjernike laike da se upoznaju s glavnim liturgijskim tekstovima na latinskom jeziku. Za Benedikta latinski nikada nije bio svrha samome sebi. Naprotiv, bio je vidljiv izraz katoličke crkve – njezina jedinstva kroz stoljeća, kulture i narode.
To se gledište često zaboravlja u suvremenim raspravama. Latinski se katkad odbacuje kao prepreka pastoralnoj obnovi ili kao nepotreban ostatak nekoga davno prošlog vremena. Povijest, međutim, svjedoči upravo suprotno. Kroz stoljeća latinski je služio kao zajednički jezik preko kojega su biskupi, teolozi, kanonisti i misionari sa svih kontinenata mogli međusobno komunicirati, ne dajući prednost nijednom narodu ni kulturi.
Univerzalnost Crkve oduvijek je nalazila jedan od svojih najopipljivijih izraza upravo u tom zajedničkom jeziku.
Jezik koji pripada svakom katoliku
Promatrani u tom svjetlu, nalazi Francesca Capozze ne bi se smjeli primiti kao zanimljivost, nego kao ozbiljno upozorenje.
Crkva čiji najviši službenici više ne posjeduju uporabno znanje vlastitoga službenog jezika neizbježno gubi jedno od glavnih sredstava vlastitoga teološkog samorazumijevanja. Sve više postaje ovisna o prijevodima, nacionalnim jezičnim tradicijama, različitim teološkim školama i, u konačnici, o intelektualnim modama svoga vremena.
Ironično je da latinski posjeduje slobodu kakvu suvremeni jezici ne mogu imati. Za razliku od engleskog, francuskog, španjolskog ili bilo kojega drugog današnjeg jezika, on nije jezik neke političke ili gospodarske velesile. Ne pripada isključivo nijednom narodu. Afrički kardinal, azijski biskup, europski teolog i latinoamerički svećenik susreću se na istom jezičnom tlu. Latinski stoga nikada nije bio sredstvo kulturne dominacije. Naprotiv, dugo je predstavljao jedan od najuočljivijih znakova univerzalnosti Crkve.
Gubitak latinskoga također slabi kontinuitet s golemom teološkom baštinom Crkve. Djela crkvenih otaca, srednjovjekovnih skolastika, velikih sabora, papinskih konstitucija, kanonsko pravo, rimska liturgija i bezbrojna duhovna klasika postaju dostupni prvenstveno kroz prijevode. Koliko god ti prijevodi bili kvalitetni, oni neizbježno posreduju izvorni tekst, a ne prenose ga u njegovoj punini. Nešto bitno uvijek prolazi kroz prosudbu prevoditelja i urednika.
Posljedica je suptilna, ali duboka. Crkva postupno gubi naviku razmišljanja na jeziku na kojem je oblikovan velik dio njezine doktrinarne predaje. S vremenom i sama teološka misao riskira da se sve više udalji od vlastitih temelja.
Možda je došlo vrijeme da se ponovno razmotri upozorenje pape svetoga Ivana XXIII. Bio je uvjeren da Crkva neće osigurati svoju budućnost napuštanjem vlastitih predaja, nego ponovnim otkrivanjem njihove trajne vrijednosti. To uvjerenje jednako vrijedi i za njezin jezik.
Jer kada Crkva izgubi latinski, ona gubi mnogo više od rječnika ili gramatičkoga sustava. Gubi neposredan pristup intelektualnoj i duhovnoj baštini koja je gotovo dvije tisuće godina oblikovala kršćansku civilizaciju. Crkva koja vlastite izvore poznaje samo kroz prijevode neizbježno postaje ovisnija o pretpostavkama svakoga novog vremena.
Pitanje koje otvara Capozzino istraživanje stoga nije treba li latinski ponovno postati moderan. Pravo je pitanje može li Crkva vjerno predati ono što je sama primila ako oni kojima je povjereno čuvanje te baštine više nemaju neposredan pristup jeziku na kojem je velik dio te baštine predan.
Jer jezik Crkve nije samo sredstvo komunikacije. On je i nositelj pamćenja. A Crkva koja izgubi svoje pamćenje prije ili kasnije riskira izgubiti i jasnoću vlastitoga glasa.
