Nadbiskupija München-Freising prošle je godine od njemačkih poreznih obveznika primila približno 630 milijuna eura (718 milijuna američkih dolara).
Zapanjujuće, zar ne? Zamislite što bi jedna američka biskupija mogla učiniti s tolikim prihodima. Uzmimo, primjerice, Nadbiskupiju New York, koja ima otprilike 50 % više katolika od Nadbiskupije München. Kad bi američka vlada osiguravala jednaku razinu financiranja, njujorška bi nadbiskupija od savezne države primala više od milijardu dolara godišnje.
Pomislite samo koliko bi se župa moglo obnoviti (umjesto da se zatvaraju ili „reorganiziraju“) tim novcem. Koliko bi se katoličkih škola moglo otvoriti, koliko bi se bolničkih odjela u katoličkim bolnicama moglo opremiti, koliko bi se novih karitativnih programa moglo pokrenuti!
No, naravno, to su pogrešna pitanja. Pravo je pitanje vrlo jednostavno: Koliko bi duša bilo spašeno? A odgovor – spasiteljski učinak koji bi se mogao pripisati povećanom financiranju – jest: nula.
Uostalom, usporedba razine financiranja tih dviju nadbiskupija nije sasvim primjerena, jer New York i München funkcioniraju prema potpuno različitim modelima prihoda. Njujorška nadbiskupija svoje prihode ostvaruje putem dobrovoljnih priloga, bilo izravno od vjernika, bilo od drugih ljudi koji cijene djelovanje Katoličke Crkve. Ti su darovi dobrovoljni i potaknuti dobrotvornim pobudama. U Münchenu, kao i diljem Njemačke, doprinosi Crkvi pojavljuju se na poreznim računima.
Njemački porezni sustav uključuje neobičnu odredbu za vjerske zajednice, poznatu kao Kirchensteuer ili crkveni porez. Građani koji su registrirani članovi neke priznate vjerske zajednice plaćaju dodatni porezni namet koji država potom prosljeđuje odgovarajućoj Crkvi. Zahvaljujući tom sustavu njemačke su biskupije postale iznimno bogate, iako je pastoralna praksa vodstva Crkve u Njemačkoj potaknula masovni odlazak vjernika iz crkvenih klupa. Prošle je godine Kirchensteuer njemačkim katoličkim biskupijama donio više od 7,5 milijardi dolara, unatoč činjenici da se više od 300.000 ljudi službeno odreklo svojega katoličkog identiteta.
U Münchenu je tih 630 milijuna eura poreznih prihoda zapravo predstavljalo značajan pad (od 15 milijuna eura) u odnosu na prihode iz prethodne godine. Kako se nadbiskupija nastavlja smanjivati, zajedno s većinom drugih njemačkih biskupija, nema sumnje da će se taj silazni trend nastaviti.
Kirchensteuer zahtijeva tek relativno mali dodatni porezni doprinos: manje od 10 % iznosa porezne obveze pojedinca, za razliku od tradicionalne desetine, koja bi podrazumijevala davanje 10 % ukupnog prihoda (prije oporezivanja). No Nijemci su ionako već visoko oporezovani, a ovaj sustav stvara tri izopačena poticaja za potencijalne darovatelje:
- Katolici koji su se udaljili od vjere ili više nisu aktivni – a upravo oni čine jasnu većinu među onima koji su službeno upisani u crkvene evidencije – mogu uštedjeti novac ako se ispišu iz Crkve. Ljudi koji su nesigurni u svojoj vjeri i kojima bi možda upravo sada trebala duhovna pomoć da ustraju, dobivaju financijski razlog da napuste Crkvu.
- Aktivni katolici, nakon što plate crkveni porez, mogu steći dojam da su svoju obvezu već ispunili te da više ne trebaju davati priloge u nedjeljnim milodarima.
- Osim toga, katolici skromnijih primanja mogu s pravom zaključiti da njihovi prilozi Crkvi ne bi imali nikakav stvarni učinak jer su postali suvišni uz golema sredstva koja Crkva prima od države.
Takav sustav također stvara izopačene poticaje za crkvene poglavare i ima neželjene (nadamo se nenamjerne) posljedice za biskupijsku politiku. Biskupije, koje raspolažu obiljem novca, mogu s tim prihodima činiti što god žele, pod uvjetom da ne dođu u sukob s državnim politikama. Mogu osnivati savjetovališta, ali ta savjetovališta moraju poštovati državne propise koji zabranjuju odvraćanje od homoseksualnih činova. Mogu voditi medicinske ustanove, ali od njih će se očekivati da omoguće usluge pacijentima koji traže pobačaj ili eutanaziju. Njemačke katoličke ustanove neprestano su izložene napasti da se prilagode nemoralnim državnim politikama, a njemački biskupi u današnjem liberalnom ozračju tim napastima redovito podliježu.
Istodobno, njemačke biskupije sve više nalikuju sekularnim humanitarnim organizacijama. Biskupi se nalaze na čelu goleme birokracije te sve više djeluju kao poslodavci i upravitelji, a sve manje kao pastiri duša. I to je itekako vidljivo.
Možda je najgore od svega to što, zbog razgranate mreže dobrotvornih ustanova koje su formalno povezane s Crkvom, gotovo da i nema prostora za nove inicijative koje bi se u potpunosti financirale dobrovoljnim prilozima i bile vođene autentično katoličkim shvaćanjem ljubavi prema bližnjemu. U svojevrsnoj crkvenoj inačici Greshamova zakona, nominalno katoličke ustanove potiskuju istinski katolička dobrotvorna djela.
Rješenje je jednostavno. Njemački katolici trebali bi zahtijevati ukidanje Kirchensteuera, odnosno crkvenog poreza. Ako je to politički neizvedivo, njemačke bi se biskupije trebale odreći tog prihoda, osloboditi svoje vjernike dodatnog poreznog nameta i ponovno se osloniti na dobrovoljne priloge vjernika.
Godinama su moji roditelji pohađali župu koja je svakoga tjedna organizirala bingo. Crkva se nalazila na prometnom raskrižju i imala je veliko parkiralište, pa je igra privlačila mnoštvo ljudi i postala iznimno uspješna. Toliko uspješna da je župa iz godine u godinu ostvarivala goleme proračunske viškove. Aktivni župljani prestali su davati priloge tijekom nedjeljnih misa, svjesni da župa nema nikakvih financijskih potreba.
Na kraju je jedan razborit župnik shvatio da je bogatstvo župe dovelo do ozbiljnog duhovnog problema: vjernici su izgubili duh velikodušnosti i kršćanske ljubavi. Ukinuo je bingo večeri i odlučio da će se župa, u dobru i u zlu, uzdržavati isključivo od dobrovoljnih priloga svojih članova. Njegova je odluka izazvala ogorčenje među stanovnicima okolice, ali tek blago iznenađenje među župljanima, koji su ionako činili samo mali dio redovitih igrača binga. Prilozi u nedjeljnim milodarima odmah su porasli. Župa i danas uspješno djeluje, uzdržavana od ljudi koji je doista žele podupirati.
