U svakom ružnom raskidu neizbježni su sukobi oko skrbništva nad djecom, psom ili zbirkom slika. Razlaz između Katoličke Crkve i Bratstva svetog Pija X. (SSPX) zasigurno je bio takav: Crkva tvrdi da je SSPX sam skrivio raskol, dok SSPX optužuje Crkvu da ga je neopravdano odbacila. Sada se rasprava okreće podjeli „imovine“, točnije najvećem blagu Crkve. Tko dobiva „skrbništvo“ nad latinskom misom?
SSPX, tradicionalistička zajednica koja odbacuje važne reforme Drugoga vatikanskog koncila, poznata je po tome što odbija današnji oblik mise, poznat kao Novus Ordo ili redovni oblik (Ordinary Form), te umjesto njega slavi misu prema obredu kakav je postojao prije liturgijskih reformi 1960-ih, poznatu kao latinska misa ili izvanredni oblik (Extraordinary Form). U župama i bogoslovijama SSPX-a euharistijska se žrtva slavi prema Rimskom misalu iz 1962. godine, obred je u cijelosti na latinskom jeziku, svećenik je okrenut prema oltaru, a ne prema vjernicima, a sveta pričest dijeli se isključivo na jezik.
S druge strane, župe i druge ustanove koje su u zajedništvu s Rimom u pravilu slave redoviti oblik mise: bogoslužje se odvija na narodnom jeziku, svećenik je okrenut prema okupljenim vjernicima, a pričest se, najčešće prima stojeći i na ruku. Redovni oblik liturgijski je standard, no i dalje postoji dio vjernika, osobito među mladima i novijim obraćenicima, koji su privrženi izvanrednom obliku.
U apostolskom pismu Summorum Pontificum iz 2007. godine papa Benedikt XVI. priznao je da su mladi katolici, otkrivši izvanredni oblik, „u njemu pronašli oblik susreta s otajstvom Presvete Euharistije koji im je osobito prikladan“. Stoga je svećenicima dao ovlast da slave latinsku misu bez prethodnog traženja dopuštenja od svojega biskupa. Kao da je unaprijed predvidio moguće prigovore pojedinih biskupa, Benedikt je napisao: „Ono što je prethodnim naraštajima bilo sveto, ostaje sveto i veliko i za nas te ne može odjednom biti posve zabranjeno niti se smatrati štetnim.“
Njegov nasljednik, papa Franjo, smatrao je drukčije. Svojim apostolskim pismom Traditionis Custodes ukinuo je odredbe dokumenta Summorum Pontificum i uveo stroga ograničenja za slavljenje izvanrednog oblika, praktički prepustivši biskupima odluku o tome smiju li njihovi svećenici služiti misu prema Misalu iz 1962. godine. Stari je obred doživio procvat tijekom četrnaest godina koliko je Summorum Pontificum bio na snazi, a naknadno pooštravanje pravila ostavilo je mnoge njegove vjernike s osjećajem da su pastoralno napušteni. Neki su iz prkosa prešli u SSPX, dok su drugi to učinili nevoljko, ne želeći se povezivati s kanonski neregularnom zajednicom, ali smatrajući da je to jedina preostala mogućnost za sudjelovanje na latinskoj misi u njihovoj blizini.
Pitanje što učiniti s latinskom misom tinja u pozadini pontifikata Lava XIV. Katolički influenceri požurili su uvjeravati svoje pratitelje da je novi papa „na njihovoj strani“ te da će uskoro ukinuti Traditionis Custodes i dopustiti da „procvjetaju tisuće latinskih misa“. Otada se papa uglavnom kloni tog pitanja, što je razumljivo s obzirom na sumnje — neki bi rekli i praznovjerja — prisutne u crkvenoj hijerarhiji da bi šire omogućavanje slavljenja tradicionalne latinske liturgije s vremenom moglo dovesti do raskola, pri čemu bi liberalniji katolici ”boomer” generacije ostali zatvoreni u Novus Ordu, a tradicionalistički pripadnici generacije Z bili čvrsto vezani uz oltarne ograde.
Ta su pitanja u retorici daleko više polarizirana nego što su u stvarnosti, no dobila su novu dimenziju nakon sloma odnosa između Crkve i SSPX-a, koji je uslijedio nakon odluke Bratstva da prkose papi i bez papinskog mandata zarede nove biskupe. Taj čin raskola oslobodio je Svetu Stolicu dijela problematičnog klera, ali pitanje latinske mise ostalo je neriješeno. Iskreno govoreći, u ovom konkretnom „raskidu“ ne čini se da je Crkva osobito zainteresirana boriti se za latinsku misu; vjerojatno bi najradije da cijela kontroverza jednostavno nestane. No, s obzirom na sve veću privrženost mladih katolika starom obredu, politika zabijanja glave u pijesak ne čini se mudrom.
Opasnost nije samo u tome da bi dio nove generacije vjernika, osjećajući duboku glad za tradicijom, mogao potražiti duhovnu hranu u SSPX-u, nego i u tome da bi Vatikan, ustrajući na ograničenjima pape Franje dok Bratstvo nastavlja nuditi izvanredni oblik mise, mogao nenamjerno dopustiti raskolnicima da prisvoje i praktički preuzmu jedno od najdragocjenijih blaga Katoličke Crkve. Suprotno dojmu koji stvaraju neki njegovi sljedbenici, Marcel Lefebvre nije utemeljitelj latinske mise.
Crkva bi također trebala razmisliti o svećenicima SSPX-a i njihovim vjernicima, čiji je duhovni život ozbiljno uzdrman postupcima vodstva Bratstva. Izopćenje je, uostalom, ljekovita kanonska kazna, pri čijoj se primjeni Crkva mora voditi ciljevima „obnove pravednosti, popravljanja prijestupnika i uklanjanja sablazni“. Latinska misa mogla bi imati važnu ulogu u vraćanju tih duša u puno zajedništvo s Crkvom.
Za neke bi to ipak bila prevelika gesta pomirenja. Oni u izopćenjima vide priliku da se izvanredni oblik mise jednom zauvijek potisne. Izgubili su strpljenje s tom glasnom tradicionalističkom manjinom i zamjeraju što njihove liturgijske sklonosti troše toliko crkvenih vremena, energije i pozornosti. Tradicionalisti su uvjereni da ih crkvena hijerarhija i progresivni krugovi mrze, ali osjećaj koji ih zapravo češće pokreće jest iscrpljenost i zasićenost cijelim sporom. Možda je vrijeme da se neke od tih zamjerki otvoreno iznesu i razmotre
Tko su ti tvrdoglavi mračnjaci, ti liturgijski pećinski ljudi koji žele sakriti evanđelje iza oblaka tamjana i šapata mrtvog jezika? Priznajem da sam jedan od njih — i premda mogu govoriti samo u svoje ime, teško mi je pomiriti sliku koja se stvara o posjetiteljima latinske mise sa stvarnim iskustvom života među njima. Za početak, nismo svi sljedbenici Lefebvrea, ne vozimo se okolo s naljepnicama „Volim oca Gregoryja Hessea“ na automobilima i ne vjerujemo da Vatikan skriva pravu treću fatimsku tajnu. Neki od nas nisu čak ni tradicionalisti, mnogi nisu obraćenici, a velik broj nas pohađa izvanredni oblik mise uz redoviti oblik, a ne umjesto njega.
Teško mogu zamjeriti onima koji gaje takve stereotipe, jer sam ih nekoć i sam dijelio. Sa samouvjerenošću koju može dati jedino neznanje, bio sam uvjeren da na latinsku misu idu samo sedevakantisti, ljudi opsjednuti protivljenjem papi Franji i Mel Gibson. Na svoju prvu latinsku misu otišao sam u veljači 2025., nedugo nakon smrti svojega oca, nakon što posljednji put redovito pohađao misu još kao tinejdžer. Ne potičem na smrtni grijeh, ali niste doista živjeli dok niste započeli ispovijed riječima: „Blagoslovite me, oče, sagriješio sam. Ovo mi je prva ispovijed u ovom stoljeću.“
Zašto me upravo latinska misa vratila Crkvi, teško je objasniti. Kao katolik od rođenja, dotad sam pohađao isključivo misu na narodnom jeziku, a dok sam ministrirao, služio sam na misi prema Novus Ordu. Iskreno govoreći, izraz Novus Ordo nikada prije nisam ni čuo: misa je jednostavno bila misa — na engleskom jeziku, sa svećenikom okrenutim prema narodu i orguljašem koji svira „Shine, Jesus, Shine“ dok svi primamo pričest na ruku. Latinska misa gotovo je nestala do vremena kada su moji roditelji postali odrasli, a sve što sam o njoj znao dolazilo je iz nekoliko scena serije The Thorn Birds („Ptice umiru pjevajući“), popularne televizijske melodrame iz 1980-ih u kojoj Richard Chamberlain glumi svećenika koji sanja o grimiznoj kardinalskoj reverendi. Ta serija teško da je reklama za tradiciju: Chamberlain ne samo da zavede i ostavi trudnom kćer jednog farmera nego, dijeleći pričest na jezik, čak zaboravi izgovoriti: „Amen.“
Prijatelj mi je preporučio obližnju župu u kojoj se jednom mjesečno služi latinska misa, nakon što sam mu rekao da su moji nedavni pokušaji povratka na misu u staroj župi završili neuspjehom. Molitve i odgovore uglavnom sam još pamtio — čekaj, što se dogodilo s odgovorom „I s duhom tvojim“? — ali u sebi sam im se opirao, kao što sam počeo činiti još u razdoblju kada sam kao ljutiti tinejdžer postao ateist. Ubrzo sam shvatio da se nisam vratio na misu; vratio sam se kako bih se posvađao s Bogom — Bogom u kojega zapravo nisam ni vjerovao, ali sam se s njime ipak želio obračunati. Isprva nikako nisam mogao razumjeti prijateljevu preporuku. Ako sam se već osjećao otuđeno na misi na engleskom, kakve sam tek šanse imao na latinskoj? Ipak sam popustio.
Moja prva latinska misa bila je potpuni promašaj. Nisam mogao pratiti obred, čak ni uz tiskani Ordo Missae koji je župa ljubazno pripremila za vjernike. Sjedio sam kad je trebalo klečati, klečao kad je trebalo stajati, a u jednom sam trenutku pomislio da je razglas pokvaren jer nisam mogao čuti svećenika. Povrh svega, na samom kraju mise uslijedilo je još jedno evanđelje — jednostavno su ga ubacili, bez ikakva upozorenja, baš dok sam spremao krunicu i pripremao se ponovno uključiti mobitel. Cijelo je iskustvo bilo zbunjujuće i stresno, pa sam se pitao kako su ljudi kroz to prolazili svaki tjedan — ili čak svaki dan — prije nego što je uvedena nova misa. Nije ni čudo da su Pavla VI. proglasili svetim.
Na moje iznenađenje, ipak sam se nastavio vraćati, iz mjeseca u mjesec, sve dok nisam došao do točke kada jednostavno više nisam mogao ne otići. Počeo sam više čitati o misi, čak sam nabavio i Misal iz 1962. godine, premda se i danas znam izgubiti u tijeku liturgije. Znam i katolike koji imaju isto iskustvo nakon četrdeset godina pohađanja latinske mise. S vremenom sam shvatio da je upravo to dio njezina otajstva i veličanstvenosti – nešto što stari obred možda uspješnije naglašava. Kako je rekao Benedikt XVI., latinska liturgija „učvrstila je mnoge narode u kreposti pobožnosti i obogatila njihovu duhovnost“.
Svećenik je okrenut prema Bogu, a ne prema nama; tihim glasom izgovara riječi koje ne čujemo, na jeziku kojim ne govorimo, jer misa nije predstava za nas, nego žrtva prinesena Njemu. Poniznost koju to budi u duši golema je i razara ljudsku oholost. Neke katolike privlače svečane pjevane mise, s gregorijanskim napjevima na latinskom i kadionicom koja se neprestano njiše – opipljivim prizivima duhovnih osjetila – ali mene najviše privlači tiha misa prema Misalu iz 1962. Bez mirisa tamjana, uz pokoje zvono i samo liturgiju.
Ako se zanemare latinski jezik i slavljenje ad orientem (sa svećenikom okrenutim prema oltaru), razlike između staroga i novoga oblika mise mogu se činiti neznatnima, ali one imaju duboko duhovno značenje. Tu su uvodne molitve kojima svećenik i ministrant, slikovito rečeno, postavljaju bazni logor za svoj liturgijski uspon. Tu je svećenikov klek nakon riječi hoc est enim corpus meum („Ovo je, naime, moje tijelo“), koji prethodi podizanju posvećene hostije. Tu je i naglasak na duhovnoj dimenziji spasenja u svećenikovoj molitvi prije pričesti. U redovitom obliku moli: „Tijelo Kristovo sačuvalo me za život vječni.“ U izvanrednom obliku, međutim, moli: „Neka Tijelo Gospodina našega Isusa Krista sačuva moju dušu za život vječni.“
Te i druge razlike navode neke da dva oblika rimskog obreda smatraju dvjema različitim misama. No znamo iz riječi Benedikta XVI. da „između dvaju izdanja Rimskog misala nema nikakve proturječnosti“, jer „u povijesti liturgije postoji rast i razvoj, ali ne i prekid“. Jedini mogući prekid bio bi onaj koji bismo sami unijeli u misu kako bi služila našim vlastitim ciljevima. To bi doista bilo sablažnjivo, jer misa, u kojem god se obliku slavila, nije o nama, nego o Onome koji nam ju je darovao. Očuvanje blaga njegove mise i jedinstva njegove Crkve možda zahtijeva novi pristup, nadahnut velikodušnošću Benedikta XVI. i razboritošću pape Franje. Župnicima bi se, primjerice, moglo dopustiti slavljenje izvanrednog oblika pod uvjetom da to ne bude nauštrb redovitog oblika. U praksi bi to moglo značiti da se misa po izvanrednom obliku može uvesti samo kao dodatak postojećim misama po redovitom obliku, tako da se, primjerice, svakodnevna misa prema Novus Ordu ne bi smjela ukinuti kako bi je zamijenila svakodnevna misa prema Vetus Ordu. U tom bi slučaju svećenik morao služiti dvije mise dnevno.
Takav bi uvjet za svećenika predstavljao dovoljno veliko opterećenje da potvrdi ozbiljnost njegova uvjerenja: da je slavljenje izvanrednog oblika doista potrebno kako bi se zadovoljila duhovna glad dijela njegovih vjernika za euharistijskom liturgijom prema starom obredu. Kako bi se otklonile bojazni da bi stari obred mogao izazvati podjele u župama ili čak raskol u široj Crkvi, od svećenika bi se moglo zahtijevati da poučavaju svoje vjernike kako su oba oblika mise valjana i kako su oba plod Drugoga vatikanskog koncila: redoviti oblik kao živi izraz mise, a izvanredni oblik kao njezin trajni izraz. Da bi takav kompromis mogao uspjeti, tradicionalisti i drugi vjernici privrženi latinskoj misi morali bi pokazati prema Novus Ordu isto ono poštovanje koje zahtijevaju za stari obred.
Povratak moje vjere i dalje je proces koji traje, a preda mnom je još mnogo zahtjevna puta. No na tom putu uopće ne bih bio da nije bilo latinske mise – neočekivanog i još uvijek dobrim dijelom neobjašnjivog vodiča. Odlazak k Božjem oltaru vratio me Crkvi. Možda, ako joj se pruži prilika, može isto učiniti i za druge.
