Katolici diljem svijeta skloni su diviti se pučkoj pobožnosti Meksika te s radošću iščekuju 500. obljetnicu ukazanja Gospe Guadalupske 2031. godine.
No prije stotinu godina Meksiko je prolazio kroz žestok progon Katoličke Crkve. Podjeljivanje sakramenata bilo je obustavljeno na tri godine, a vjerni katolici bili su progonjeni i ubijani.
Papa sveti Ivan Pavao II. odlučio je tijekom Velikoga jubileja 2000. godine proglasiti svetima meksičke mučenike — u godini kada je osobito pažljivo birao koje će osobe biti kanonizirane.
„Cristiada“ ili „Križarski ustanak“ bio je jedan od nekoliko tragičnih progona koji su izbili u zemljama duboko obilježenima kršćanskim identitetom nakon Prvoga svjetskog rata, koji je i sam predstavljao golem neuspjeh kršćanske civilizacije. Vjerojatno su snažni sekularizacijski procesi 20. stoljeća djelomično bili posljedica gubitka vjerodostojnosti kršćanstva tijekom Velikoga rata.
Nakon Prvoga svjetskog rata progon kršćana zahvatio je povijesno kršćanske zemlje, uključujući Rusiju (komunizam), Italiju (fašizam) i Njemačku (nacizam).
Na Meksiko se često zaboravlja. Ivan Pavao II. želio je da uspomena na ta događanja ostane živa i u 21. stoljeću.
„Kristóbal Magallanes i njegova 24 druga mučenika [većinom] pripadali su dijecezanskom kleru, a trojica su bili laici duboko predani pomaganju svećenicima“, propovijedao je Ivan Pavao II. na kanonizaciji 2000. godine. „Nisu prestali hrabro vršiti svoju službu kada se u dragoj zemlji Meksiku pojačao vjerski progon, raspirujući mržnju prema katoličkoj vjeri. Svi su slobodno i smireno prihvatili mučeništvo kao svjedočanstvo svoje vjere, izričito opraštajući svojim progoniteljima. … Danas su primjer cijeloj Crkvi, a osobito meksičkom društvu.“
Što se točno dogodilo u Meksiku prije sto godina?
Meksička revolucija (1910. – 1920.) svrgnula je dugogodišnju diktaturu i dovela do donošenja novoga ustava 1917. godine. Taj je ustav sadržavao izričita ograničenja vjerskih sloboda, nastojeći smanjiti utjecaj Katoličke Crkve u meksičkom društvu i kulturi.
Crkvi je bilo ograničeno pravo poučavanja vjeronauka, crkvena je imovina stavljena pod državnu kontrolu, javna bogoslužja izvan crkvenih prostora (primjerice procesije) bila su zabranjena, a svećenicima je bilo zabranjeno nositi svećeničku odjeću izvan crkve. (Posljednja je odredba još uvijek bila na snazi kada je Ivan Pavao II. posjetio Meksiko 1979. godine, no meksički predsjednik simbolično je platio novčanu kaznu zbog njezina kršenja.)
Protuvjerski i posebno protukatolički zakoni izazvali su veliko ogorčenje među meksičkim katolicima te su naišli na snažno protivljenje Crkve u Meksiku. Ipak, sukob i kriza uglavnom su bili izbjegnuti jer se ustavne odredbe jednostavno nisu provodile.
To se promijenilo dolaskom novoga meksičkog predsjednika Plutarca Elíasa Callesa 1924. godine. Kao uvjereni antiklerikalac, odlučio je postupno početi primjenjivati ustavna ograničenja protiv vjere, da bi u lipnju 1926. potpisao tzv. „Callesov zakon“, kojim je naložena stroga provedba protukatoličkih mjera počevši od sljedećega mjeseca.
Meksički su biskupi oštro prosvjedovali, ali bez uspjeha. Savjetovali su se s papom Pijom XI. te su, uz njegovu potporu, objavili da će Callesov zakon onemogućiti ispravno bogoslužje, podjeljivanje sakramenata i vjerski odgoj. Stoga su odlukom od 31. srpnja 1926. u cijelom Meksiku obustavili sva bogoslužja za koja je bio potreban svećenik, uključujući svetu misu i sakramente.
To je danas teško zamisliti, ali logika je bila slična izopćenju. Ponekad je prijestup toliko težak da katoliku može biti zabranjeno primanje sakramenata, kako bi ozbiljnost kazne jasno pokazala koliko je hitno potrebno obraćenje i pokajanje. Po analogiji, meksički su biskupi, uz papinu potporu, na neki način „izopćili“ cijelu naciju kako bi pokazali težinu povrede vjerske slobode i prava Katoličke Crkve koju je počinila država.
Obustava sakramenata koju su proglasili meksički biskupi ponekad se uspoređuje sa „štrajkom“ ili prosvjedom, no prikladnije ju je promatrati kao opću crkvenu kaznenu mjeru usmjerenu na to da državnu vlast potakne na promjenu politike. Također se vjerovalo da će nezadovoljstvo naroda izvršiti neodoljiv pritisak na vladu kako bi povukla svoje odluke. Tko je mogao zamisliti Meksiko bez misa, krštenja, vjenčanja i sprovoda?
Ta se procjena pokazala pogrešnom. Callesova vlada postala je još odlučnija u provođenju svoje politike te je još žešće nastavila progon.
U pojedinim dijelovima Meksika otpor vlastima prerastao je u oružanu pobunu, što je dovelo do toga da su savezne snage počele progoniti pobunjenike i njihove simpatizere, među koje su, po svojoj logici, ubrajali sve svećenike. Svećenici — kao i oni koji su im pomagali — ubijani su u svojim crkvama ili javno vješani.
Najpoznatiji među njima bio je isusovac otac Miguel Pro, kojega je 1927. godine pogubio streljački vod, a blaženim je proglašen 1988.
Katolički pobunjenici nazivali su se kristerosi (Cristeros). Njihovu je priču dojmljivo opisao književnik Graham Greene u romanu Moć i slava (The Power and the Glory), kao i film For Greater Glory.
Cristiada je započela nekoliko dana nakon obustave sakramenata, 3. kolovoza 1926. Ni ustanak ni obustava bogoslužja nisu doveli do brzoga rješenja. Naprotiv, Cristiada je trajala tri godine, sve do 1929., a završila je tek nakon što Calles više nije bio predsjednik. Iste godine ponovno je omogućeno slavljenje sakramenata.
Kristerski ustanak danas djeluje gotovo nezamislivo — Crkva obustavlja slavljenje vlastitih sakramenata, žestok progon Crkve u katoličkoj zemlji, Meksiko kao mjesto protukatoličkoga progona. Ipak, sve se to dogodilo prije samo jednoga stoljeća. Meksiko 1920-ih podsjeća koliko je krhka katolička kultura i kako se mir i društveni poredak mogu vrlo brzo izgubiti u vihoru revolucije, nasilja i mučeništva.
Krv mučenika sačuvala je cjelovitost vjere i donijela plod u obnovi meksičke pobožnosti, ali događaji od prije stotinu godina ostaju ozbiljno upozorenje. Strahote su moguće i u naše vrijeme, i na mjestima koja nisu daleko od nas.
