Nadbiskup Hubertus van Megen službeno je u četvrtak preuzeo dužnost apostolskog nuncija u Njemačkoj, nakon što je u Berlinu predsjedniku Frank-Walteru Steinmeieru predao svoja vjerodajna pisma.
Među najvažnijim zadaćama nizozemskog nadbiskupa bit će savjetovanje pape Lava XIV. pri izboru novih njemačkih biskupa kada se uprazne biskupske stolice.
Dijecezanski biskupi koji će u nadolazećim godinama navršiti uobičajenu dob za umirovljenje od 75 godina uključuju biskupa Gerharda Feigea iz Magdeburga (74), biskupa Heinricha Timmereversa iz Dresdena-Meißena (73), kardinala Reinharda Marxa iz Münchena i Freisinga (72), biskupa Wolfganga Ipolta iz Görlitza (72) te berlinskog nadbiskupa Heinera Kocha (72).
No van Megen je itekako svjestan da se papa pri imenovanju njihovih nasljednika suočava s posebnim ograničenjima.
Koja pravila uređuju imenovanje njemačkih biskupa? I koliko ta pravila papi ostavljaju slobode u odabiru kandidata koje smatra najprikladnijima?
Kada se uprazni biskupska stolica u velikoj većini biskupija diljem svijeta, papa je slobodan izravno imenovati kandidata po vlastitom izboru.
To je izraženo u kanonu 377. § 1 Zakonika kanonskog prava iz 1983., koji kaže da „vrhovni svećenik slobodno imenuje biskupe ili potvrđuje one koji su zakonito izabrani”.
No postupak imenovanja nije uvijek tako jednostavan. U Kini, primjerice, papa ima manje prostora za samostalno odlučivanje ako želi uskladiti svoje pravo imenovanja s nastojanjima da se normalizira stanje Crkve u toj zemlji.
Najavljujući ovoga tjedna novo biskupsko imenovanje u Kini, Vatikan je priopćio da je papa imenovao biskupa nakon što je odobrio njegovu kandidaturu u okviru privremenog sporazuma između Svete Stolice i kineske vlade iz 2018. godine. Budući da točni uvjeti tog sporazuma nikada nisu objavljeni, teško je precizno utvrditi kako se kandidati predlažu.
Takav neuobičajen sustav, u kojem država ima značajnu ulogu u izboru biskupa, ima povijesne presedane. Primjerice, Konkordat iz 1801. dao je Napoleonu pravo predlaganja francuskih biskupa, dok ih je papa kanonski imenovao.
Posebni modeli imenovanja razvili su se i u Njemačkoj, iz povijesnih razloga povezanih s razmjerno kasnim nastankom zemlje kao jedinstvene nacionalne države.
Prije njemačkog ujedinjenja 1871. pojedine njemačke države sklapale su sa Svetom Stolicom konkordate, odnosno formalne sporazume kojima se uređivalo imenovanje biskupa. Neki od tih sporazuma ostali su na snazi i nakon ujedinjenja, a kasnije su izmijenjeni novim konkordatima, zbog čega danas u Njemačkoj postoji svojevrsna „mreža” različitih postupaka imenovanja.
Tri glavna konkordatska sustava koja danas uređuju imenovanje dijecezanskih biskupa jesu Bavarski konkordat (1924.), Pruski konkordat (1929.) i Badenski konkordat (1932.). Važno je napomenuti da se oni odnose na imenovanje dijecezanskih ordinarija, a ne pomoćnih biskupa, koji se imenuju prema uobičajenom postupku.
Bavarski konkordat obuhvaća osam biskupija: Bamberg, Würzburg, Eichstätt, Passau, Regensburg, Augsburg te München i Freising — koje se sve nalaze u saveznoj zemlji Bavarskoj — kao i Speyer, koji se nalazi u saveznoj zemlji Porajnje-Falačka, ali je iz povijesnih razloga povezan s Bavarskom.
Prema Bavarskom konkordatu, dijecezanski biskupi i kaptoli dužni su svake tri godine Svetoj Stolici dostaviti popise mogućih kandidata za nove biskupe, bez obzira na to postoji li upražnjena biskupska stolica. Kada biskup podnese ostavku, kaptol dostavlja Svetoj Stolici svoje prijedloge, a ona zatim, u skladu s postupkom predviđenim konkordatom, odabire kandidata.
Ako poštuje odredbe konkordata, papa u Bavarskoj stoga nema jednaku slobodu imenovanja kakvu ima u većini biskupija diljem svijeta. Umjesto toga, tekst konkordata propisuje da mora izabrati među kandidatima predloženima kroz konkordatski postupak.
Nakon što papa donese svoju odluku, o tome se obavještava bavarska zemaljska vlada, koja prije službene objave imenovanja ima pravo uložiti prigovor iz političkih razloga.
Pruski konkordat primjenjuje se u 15 biskupija — Berlinu, Hamburgu, Kölnu, Paderbornu, Aachenu, Erfurtu, Essenu, Fuldi, Görlitzu, Hildesheimu, Limburgu, Magdeburgu, Münsteru, Kada se biskupska stolica uprazni, kaptol dostavlja Svetoj Stolici popis kandidata. Rim razmatra taj popis i kaptolu šalje listu od trojice kandidata, među kojima kaptol bira jednoga. Rezultat izbora potom se priopćava državnim vlastima, koje imaju pravo iznijeti političke prigovore na izabranog kandidata. Nakon toga papa potvrđuje izbor. U pojedinim biskupijama mogu postojati manje razlike u samom postupku.
Badenski konkordat primjenjuje se u samo četiri biskupije: Freiburgu, Rottenburgu-Stuttgartu, Mainzu i Dresdenu-Meißenu.
Postupak je vrlo sličan onome predviđenom Pruskim konkordatom: kaptol bira jednoga kandidata s liste trojice koju dostavlja Rim, uz određene proceduralne razlike.
Posljednjih godina u Njemačkoj se sustavno nastoji povećati uloga laika u imenovanju biskupa, što je povezano s kontroverznim Sinodalnim putem.
Kanonsko pravo već sada dopušta ograničeno sudjelovanje laika. Kanon 377. § 3 propisuje da apostolski nunciji – papini predstavnici – mogu tražiti mišljenje „laika koji se ističu mudrošću” o mogućim kandidatima.
Rezolucija Sinodalnog puta iz 2022. pozvala je kaptole da u suradnji s izabranim tijelom koje predstavlja „cijeli Božji narod u biskupiji” sastave popis prikladnih kandidata koji bi se potom slao Vatikanu.
No biskupijama je bilo teško provesti tu rezoluciju jer su postupci imenovanja strogo uređeni konkordatima i ne mogu se jednostrano mijenjati.
Koliko je papa ograničen?
Općenito gledano, papa ima nešto veću slobodu pri imenovanju biskupa u osam od ukupno 27 njemačkih biskupija (onima obuhvaćenima Bavarskim konkordatom), dok je njegov izbor znatno ograničen u preostalih 19 biskupija (na koje se primjenjuju Pruski i Badenski konkordat).
To je važno imati na umu pri svakoj raspravi o tome bi li papa Lav XIV., kada bi to želio, mogao temeljito preoblikovati njemačku crkvenu hijerarhiju.
Kad bi mu to doista bila namjera – a zasad nije dao nikakve jasne naznake da jest – vrlo bi vjerojatno naišao na snažan otpor na lokalnoj razini. To je doduše pretpostavka, ali postoje presedani iz pontifikata Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. koje vrijedi uzeti u obzir.
Poljski je papa, primjerice, 1988. imenovao konzervativno usmjerenog Wolfganga Haasa biskupom koadjutorom Chura, čime je praktički zaobišao uobičajeni postupak izbora biskupa u toj švicarskoj biskupiji, u kojem kaptol ima ključnu ulogu. No Haas je naišao na toliko snažan otpor da je 1997. postavljen na čelo novoosnovane Nadbiskupije Vaduz u Lihtenštajnu.
Godine 2009. Benedikt XVI. imenovao je vlč. Gerharda Mariju Wagnera, također izrazito konzervativnog svećenika, pomoćnim biskupom Linza u Austriji. Iako se na to imenovanje nije primjenjivao postupak izbora preko kaptola, izazvalo je veliko negodovanje jer Wagner nije bio među kandidatima koje je predložila Linška biskupija. Nakon prosvjeda svećenika i laika Wagner je zamolio njemačkog papu da povuče imenovanje, a Benedikt XVI. prihvatio je njegov zahtjev.
Ta dva slučaja zorno pokazuju koliko je teško ići protiv ustaljene mjesne crkvene kulture na njemačkom govornom području.
Kad bi papa Lav želio promijeniti smjer njemačkog katolicizma, sama imenovanja biskupa vjerojatno ne bi bila dovoljna. Uostalom, nova biskupska imenovanja proizlaze iz crkvene kulture koja oblikuje buduće biskupe. Svaka trajnija promjena vjerojatno bi zahtijevala preobrazbu same te kulture, možda podupiranjem pokreta koji nastaju odozdo i nude alternativu danas prevladavajućem Sinodalnom putu.
