Riječi ove molbe za mnoge su sablažnjive: ta Bog nas zasigurno ne uvodi u napast! Doista, sveti Jakov kaže :“Neka nitko u napasti ne rekne: „Bog me napastuje“. Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga“ (1,13).
Pomoći će nam da načinimo korak naprijed ako se prisjetimo riječi evanđelja: „Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša“. Kušnja dolazi od đavla, ali Isusovoj mesijanskoj zadaći pripada i to da svlada velike kušnje koje su čovječanstvo udaljile i nastavljaju ga udaljavati od Boga. On mora – kako smo vidjeli – pretrpjeti te kušnje sve do smrti na križu i tako nama otvoriti put spasenja. Ne tek poslije smrti, nego u njoj i u čitavu svome životu, on mora „silaziti u pakao“, u prostor naših kušnja i poraza, da bi nas uzeo za ruku i podigao. Poslanica Hebrejima posebnu važnost pridaje ovomu vidu prikazujući ga kao bitan dio Isusova puta: „Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći“ (2,18). „Ta nemamo takva Velikoga svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom“(4,15).
Pogled na Jobovu knjigu, u kojoj se u mnogim vidovima već ocrtava Kristovo otajstvo, može nam omogućiti daljnja pojašnjenja. Sotona ismijava čovjeka da bi tako ismijao Boga: njegovo stvorenje, koje je stvorio na svoju sliku i priliku, bijedno je stvorenje. Sve što u njemu izgleda dobro samo je fasada. Čovjek- svaki čovjek- zapravo traži samo svoju vlastitu ugodu. To je Sotonina dijagnoza, kojega apokalipsa naziva „tužiteljem braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim“(Otk 12,10). Huljenje čovjeka i stvorenja u konačnici je bogohula, opravdanje za odbacivanje Boga.
Služeći se pravednim Jobom Sotona hoće dokazati tezu: ako mu se sve oduzme, brzo će pasti sva njegova pobožnost. Tako da Bog daje Sotoni slobodu da kuša Joba, ali, dakako, u posve određenim granicama: Bog ne dopušta da čovjek padne, ali dopušta da bude kušan. Ovdje se, posve tiho, još neizrečeno, pojavljuje tajna zastupništva koja svoj velik oblik zadobiva kod Izaije 53: Jobove patnje služe opravdanju čovjeka. Svojom vjerom, prokušanoj u patnji, Job ponovno uspostavlja čovjekovu čast. Tako su Jobove patnje unaprijed patnje u zajedništvu s Kristom, koji ponovno uspostavlja čast svih nas pred Bogom i pokazuje nam put kako da, ni u najvećoj tami, ne izgubimo vjeru u Boga.
Jobova nam knjiga također može pomoći da uočimo razliku između kušnje i napasti. Da bismo postali zreli, da bismo doista iz površne pobožnosti ulazili u sve dublje jedinstvo s Božjom voljom, čovjeku je potrebna kušnja. Kao što sok od grožđa mora provreti da bi postao plemenito vino, tako su i čovjeku potrebna očišćenja, preobrazbe, koje su mu opasne, u kojima može pasti, ali koje su ipak neizostavni putovi da bi se došlo k samomu sebi i Bogu. Ljubav je uvijek proces očišćenja, odricanja, bolnih preobražaja našega „ja“ te tako put sazrijevanja. Ako je Franjo Ksaverski moleći mogao reći Bogu „Ljubim te, ne zato što mi možeš dati nebo ili pakao, nego jednostavno zato što si ti,moj kralj i moj Bog“, onda mu je zasigurno bio potreban dug put nutarnjih očišćenja da bi došao do ove krajnje slobode – put sazrijevanja na kojemu je vrebala opasnost pada – a ipak tako potrebit put.
Sada možemo već nešto konkretnije protumačiti šestu molbu Očenaša. Njome Bogu govorimo:“Znam da su mi potrebne kušnje da bi moje biće postalo čisto. Ako mi ti šalješ te, ako – kao kod Joba – Zlomu daješ dio slobodna prostora, onda misli, molim te, na ograničenu mjeru moje snage. Ne uzdaj se previše u mene. Nemoj previše proširiti granice unutar kojih smijem biti kušan i budi mi blizu sa svojom rukom zaštitnicom kada mi kušnja postane preteška. U tomu je smislu sveti Ciprijan izlagao ovu molbu. On kaže: kada molimo“i ne uvedi nas u napast“, izričemo znanje da „Neprijatelj protiv nas ne može ništa što mu prethodno nije dopušteno tako da u svojoj bojazni možemo Bogu upraviti i svoje predanje i svoju pozornost jer lome nije dopušteno činiti ništa za što mu prethodno nije dano ovlaštenje“ (De dom. Or.25).
I potom – razmatrajući psihološki profil napasti – objašnjava da mogu postojati dva različita razloga zbog kojih Bog Zlomu daje ograničenu moć. To se može događati kao naša pokora, da bismo prigušili svoju oholost, da bismo ponovno iskusili bijedu svoje vjere, nade i ljubavi, da sebi ne bismo umišljali kako možemo biti veliki vlastitom snagom. Sjetimo se farizeja koji Bogu propovijeda o svojim vlastitim djelima i misli da mu nije potrebna milost. Nažalost, Ciprijan potom dalje ne pojašnjava što znači druga vrsta kušnje. – napast koju nam Bog nameće ad gloriam – radi svoje slave. No, ne bismo li pritom trebali podsjetiti i na to da je Bog osobito težak teret napasti stavljao na ljude koji su mu bili posebno bliski, s velikim svecima – od Antuna u pustinji do Terezije iz Liseuxa u pobožnu svijetu njezina Karmela? Oni su Jobovi nasljednici, neka vrsta apologije čovjeka, koja je istodobno i obrana Boga. Još i više: Oni su na posve poseban način u zajedništvu s Isusom Kristom, koji je pretrpio sve naše napasti. Oni su pozvani da odolijevaju napastima određena razdoblja, na svome vlastitome tijelu, u svojoj vlastitoj duši, da ih podnose za nas, obične duše, i da nam tako pomognu doći do onoga koji je na sebe uzeo teret svih nas.
Stoga, kada molimo šestu molbu Očenaša, u našoj molitvi mora biti zadržana spremnost da na sebe uzmemo teret kušnje, koji je određen za nas. S druge strane, ta je molba upravo molba da nam Bog ne odmjeri, više nego što možemo nositi, da nas ne ispušta iz ruku. Ovu molbu izgovaramo s pouzdanom sigurnošću za koju nam je sveti Pavao darovao riječi; “Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati ishod da možete izdržati“ (1Kor 10,13).
Benedikt XVI – “Isus iz Nazareta” str. 172-176
