Povodom blagdana Velike Gospa prenosimo priču o čudima koja su zabilježene u jednom, sada već pomalo zaboravljenom svetištu Majke Božje – onom Gospe od Veloga Sela na otoku Visu.
Iako je proglašeno marijanskim svetištem tek 1931. godine, na 1500. obljetnicu Efeškog koncila, crkva se spominje još u srednjem vijeku kao jedno od glavnih hodočasničkih odredišta za srednju Dalmaciju, na potezu od ušća Neretve sve do Šibenika.
Povijest svetišta je dokaz vremena kada je narod uistinu vjerovao u moć zagovora naše nebeske Majke, baš kako nam Isus poručuje: “Neka vam bude po vašoj vjeri.” (Mt 9, 29)
Vrijedi podsjetiti kako ovo nisu tek puke legende iz daleke prošlosti nego su čuda relativno nova, odnosno datiraju iz vremena druge polovice 19. i početka 20. stoljeća.
U tekstu Višanina i kanonika don Jure Dorotića iz 1931. g. pod naslovom Svetište Blažene Gospe u Velomselu na otoku Visu navodi se da su Makarani za vrijeme kolere 1856. g. zamolili Višane da se za njihove potrebe moli pred Gospom u Velome Selu. Tom se je prigodom – piše Dorotić – bila učinila velika procesija sa prilikom Bl. Gospe do brda sv. Kuzme, odakle se vide vrhunci Biokova, i kuga je prestala. Vrijedan je i Dorotićev navod o općem odnosu Višana prema Gospi u Velom Selu: Nema Višanina da ne pohodi svoju božansku Majku u Velomselu prije odlaska u vojsku ili daleki svijet, te na povratku u rodni kraj; malo ko da izostane iz Visa, Komiže, Pošpilja, Pohumlja i drugih naselja otoka, a da ne dođe na poklon Velikoj Bogorodici dva puta na godinu: na blagdan Uznesenja 15. kolovoza i na uskrsni ponedjeljak.
Potom Dorotić navodi zanimljive i nama danas pomalo nestvarne navode: Kada je god. 1866. talijansko brodovlje za tri dana podsjedalo otok Vis, višani su neprestano danju i noću moli i zazivali Blaženu Gospu u njezinom svetištu, i tvrdo je uvjerenje bilo svih višana, da je zagovor Presvete Djevice oslobodio njihovo ostrvo od pljačke tuđinske vojske.
God. 1875. skakavci su bili prekrili otok Vis. U toj svojoj golemoj nevolji višani su se obratili svojoj premogućoj Odvjetnici. Uz prethodni strogi post učinila se je sa prilikom Bl. Gospe procesija iz Velogsela na Vis, pak iz Visa opet u Veloselo. Kad je ophod na povratku došao na vrh brda Čunkovica i tu se sa Bl. Gospom udijelio blagoslov, na očigled cijelog naroda digli su se skakavci kao gusti oblak sa Velog polja, preletili su Čunkovicu i Lučko brdo te se utopili u prostranoj viškoj luci, a narod veseo suzam harnosti dopratio svoju božansku Odvjetnicu do njezinog svetišta.
Za strašne pošasti tifusa, koji je harao u predjelu Visa, Kutu, god. 1889. i 1890., opet se višani utekoše postom, molitvom i pokornom procesijom svojoj Majci Velogsela i osjetili njezinu premoguću zaštitu, jer poslije procesije i osmodnevne molitve novih slučajeva tifusa nije bilo.
God. 1905. vladala je u cijeloj Dalmaciji, a osobito po otocima strašna suša. Narod je od župnika tražio da se učini pokorna procesija do svetišta Majke Božje u Veloselo. Poslije strogog općeg posta učinila se je procesija zavjetna. Još nam je u očima ganutljiv prizor. Silno mnoštvo naroda je bilo u ophodu i većinom bosonogi. Bilo je onih Toma, koji su gledajući barometar izjavljivali da je još daleko kiša. Nebo je bilo vedro, nigdje oblačića. Kad je silno mnoštvo prekrilo poljanu oko crkve u Velomselu i četiri svećenika iznijeli Gospinu Priliku iz crkve da ju ponesu u ophod oko crkve, opći vapaj se digne iz tog mnoštva, a s južne strane neba se ukaže lagan oblačić, i kad je sv. Misa došla na podizanje, obnovi se čudo Ilije proroka na brdu Karmelu: obilata je kiša za dva puna sata natopila suhu zemlju i napunila presušene zdence.
I još nešto
U djelu Flamina Cornara iz 1760. g. pod naslovom Notizie storiche delle apparizioni e delle immagini più celebri di Maria Vergine navodi se da je neki pobožni slikar htio obnoviti oslikani sloj Gospina lika pa ga je skinuo s oltara. Kad se vratio zatekao ga je u mnoštvu komadića. Obećavši da više neće ništa mijenjati, bio je svjedok prizora kad su se komadići čudesno sjedinili u cjelinu te je opet sve bilo kao i prije. Cornaro također navodi predaju da je Gospu neki umjetnik prenio u svoju kuću kako bi obnovio izblijedjelu boju. Dok je Gospa bila u njegovoj kući, noću su se vidjele sjajne zrake kako probijaju iz njegove kuće do crkve u Velom Selu.
Za cijeli članak o povijesti Svetišta Gospe od Velog Sela pogledajte blog komiškog župnika don Ivice Huljeva – Morao je proći kroz Samariju ovdje
