Danas smo već dobro upoznati s onim što se zagovara u nacrtima dokumenata proizašlih iz tzv. ‘Sinodalnog puta’ u Njemačkoj. Naravno, sve se to moglo i predvidjeti, jer predstavlju sažetak stavova oko kojih se sekularisti i Katolička Crkva ne slažu, a ‘sinodalisti’ su na strani sekularističke kulturne struje. Ako pratite vijesti o radikalnim promjenama na koje je pozivao njemački sinod – istina ovog zaključka postaje odmah jasna.
Ovo je jednostavno najnoviji primjer kako djeluje moderni „sensus infidelium“ (osjećaj nevjernika) u Crkvi, koja u naše vrijeme nije našla hrabrosti eliminirati iz članstva one koji više ne prihvaćaju katoličku vjeru kako ju je Isus Krist objavio u Svetom pismu, te crkvenu predaju i pojašnjenja Učiteljstva Crkve. Besmisleno je raspravljati s unutarnjim nevjernicima, a kamoli prihvatiti njihovu tvrdnju da su „katolici“. Bilo koja vrsta demokracije vrijednosti čini objavljenu vjeru apsolutno besmislenom. Ipak objavljena vjera je jedino sredstvo koje imamo za nadilaženje naše vlastite konstantno promjenjive ljudske / kulturne sljepoće.
Ali, ako ste se potrudili istražiti, brzo biste mogli reducirati “Sinodalni put” na sljedeće besmislene tvrdnje:
– Sada znamo da su muškarci i žene isti, tako da među njima ne može biti razlike u ulogama ili ovlasti. Budući da je to nemoguće, Bog to nije mogao nametnuti i svako takvo razlikovanje mora biti odbačeno kao čisto ljudsko / kulturno, uključujući i razlike u sakramentu svetoga reda.
– Sada znamo da ljudska naklonost i seksualna želja mogu imati mnogo različitih oblika i biti izražene na mnogo različitih načina. Stoga je nemoguće reći da su neki oblici i izrazi bolji od drugih ili da su neki ispravni, a neki pogrešni. A budući da je to nemoguće, Bog nije mogao predvidjeti takve presude i svako takvo razlikovanje mora se odbaciti kao čisto ljudsko / kulturološko.
– U oblikovanju katoličke doktrine i crkvene politike potrebno je prepoznati i korespondirati sa sensus fidelium, koji se treba definirati kao izraz dominantnih stavova današnje znanstvene kulture koju su usvojili oni koji sebe smatraju članovima Katoličke Crkve. Upravo taj “osjećaj vjernika” (ili, kako sam gore rekao, ovaj osjećaj nevjernika) s pravom vodi i oblikuje ono što Crkva uči u svako doba.
Apsud do apsurda!
U tim točkama, autori tekstova “Sinodalnog puta” zapravo ne čine ništa drugo osim prozivanja i optuživanja Crkve za vlastiti grijeh, koji se mora namjerno povezati s današnjim kulturnim normama. Primijenjeno na bilo koje od pitanja, ovaj samo-apsorbirani način analize dovodi do apsurdnih zaključaka, nijedan od njih nije utvrđen niti vjerom niti razumom, jer su svi očito ukorijenjeni u ljudskim strastima onako kako ih je zeitgeist oblikovao i izrazio. Štoviše, upravo su te isprazne i uzvišene želje ono što Objava i Milost Isusa Krista žele ispraviti. Pa ipak, njemački “sinodalni put”, poput tolikih navodnih katoličkih ideja i djelovanja na suvremenom Zapadu, jednostavno je preispitivanje istih grijeha i pogrešaka pod kojima su Krist i apostoli toliko pretrpjeli, u nastojanju da svoje obraćenike oslobode od njih, naviještajući im Evanđelje.
Gjde god da poslušate one koji oblikuju taj „sinodalni put“ – i sekulariste i moderniste koji odluče zadržati katolički predznak – možete steći dojam da su oni stvarno uvjereni kako je njihovo navodno superiorno razumijevanje stvarnosti uistinu nešto novo. Pretpostavili biste da Crkva nikad prije nije stupila u kontakt s tim navodnim istinama koje “sada znamo” kao moderni i znanstveni muškarci i žene. Pretpostavili biste da se Crkva mora doškolovati kako bi uzela u obzir čitav niz svježih činjenica i impresivnih novih teorija kako bi mogla bolje razlikovati istinu od pogreške i dobro od zla.
Ali ništa ne može biti dalje od istine. U prvom redu „moderna znanost“ i oni koji tvrde da je slijede mogu samo promatrati i opisivati; vjera i moral su izvan domena materijalnog, a znanost se ne bavi “onim što ne bismo trebali činiti”. Drugo, ono što ovi sljedbenici prosvjetljene znanstvene kulture danas promatraju i opisuju jednostavno su navike jednog istog starog poganstva – kojih je svaka generacija kršćana bila svjesna, unazad do samoga Krista. Ono s čime smo se ponovno suočili u ovom najnovijem slučaju je jednostavna standardna poganska oholost i strast, požuda i neposlušnost za koje Krist i Crkva inzistiraju da budu odbačene u korist kršćanske poniznosti, samokontrole, požrtvene ljubavi i poslušnosti Očevoj volji.
Poslušajmo sv. Pavla:
Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove: zamračena uma, udaljeni od života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova. Sami su sebe otupili i podali se razvratnosti da bi u pohlepi počinjali svaku nečistoću.
Vi pak ne naučiste tako Krista, ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu: da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.
[Ef 4,17-24]
Ili Sv. Petra:
Zato opašite bokove pameti svoje, trijezni budite i savršeno se pouzdajte u milost koju vam donosi Objavljenje Isusa Krista. Kao poslušna djeca ne supriličujte se prijašnjim požudama iz doba neznanja. Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju. Ta pisano je: Budite sveti jer sam ja svet.
Ako dakle Ocem nazivate njega koji nepristrano svakoga po djelu sudi, vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremenâ radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Bogu. [1 Pet 1,13-21]
Ili Sv. Ivana:
Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu.
Ako tko ljubi svijet,
nema u njemu ljubavi Očeve.
Jer što je god svjetovno
– požuda tijela, i požuda očiju,
i oholost života –
nije od Oca, nego od svijeta.
Svijet prolazi i požuda njegova,
a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.
Djeco, posljednji je čas!
I, kako ste čuli, dolazi Antikrist.
I sad su se već mnogi antikristi pojavili.
Odatle znamo da je posljednji čas.
Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas.
Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama;
ali neka se očituje da nisu od nas. [1 Iv 2,15-19]
Ili samog Krista:
Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!…
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!…
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!…
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!
…. Naprotiv, što iz usta izlazi, iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka. Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka; a jesti neopranih ruku ne onečišćuje čovjeka. [usp. Mt 5,3-12, Mt 15,18-20]
Nema ništa novo pod suncem, osim Isusa Krista, koji sve čini novim (Otk 21,5), uključujući preobrazbu obnavljanjem naše pameti (Rim 12,2). Povratak u pretkršćansko, pogansku uzaludnost u ime Kristovo vjerojatno je najveće bogohuljenje, bogohuljenje protiv Duha Svetoga za koje je sam Gospodin rekao da se ne može oprostiti (Mt 12, 30-32). U određenom trenutku apsurdno je uopće ulaziti s njima u raspravu jer se neprijatelj samo poigrava s nama. Njemački “sinodalni put” nije ništa drugo nego slučaj u kojem slijepci vode slijepe. A i vođa i sljedbenici će skliznuti u provaliju.
Zapravo, jedino što je zanimljivo na tom putu je hoće li suvremena Crkva pronaći hrabrosti i volje da se uspješno bori protiv ove pojave. Hoće li papa Franjo biti spreman zabraniti postupke protivne katoličkom učenju i, ako je potrebno, ekskomunicirati one koji se u ime Kristovo odreknu vjere i Istine zbog koje je i On sam osuđen na smrt? I hoće li „Sinodalni put“ u Njemačkoj napokon probuditi iscrpljeni episkopat umornog Zapada i pokazati mu realnost kršćanske stvarnosti? Mislim na stvarnost u kojoj ne može postojati nada ukoliko Katolička Crkva ne pronađe način da smanji gubitke inzistirajući na tome da oni koji ostanu u zajednici s njom prihvate Evanđelje.
Jer sam uvjeren da je došlo vrijeme, a možda je već prošlo, kada Crkva, kako bi obnovila svoju djelotvornost, mora učiniti sebe manjom, čak i ako to opet znači Crkvu koja je progonjena. Apostolske vođe prvih kršćanskih zajednica – to jest nekoliko lokalnih crkava koje su činile rastuću univerzalnu Crkvu – neprestano su se bavile onima koji su pokušavali poremetiti rane zajednice iznutra, sa lažnim učenjima i nemoralnim praksama. Pisma Pavla, Jakova, Ivana, Jude i Petra kronika su stalnog napora potrebnog za održavanje čistoće i predanosti kršćanskih zajednica od samog početka.
Njihovo rješenje je uvijek bilo očistiti ranu snažnim propovijedanjem, unutarnjom disciplinom, pa čak i, kako je sveti Pavao inzistirao, formalnim odbacivanjem tvrdoglavog prijestupnika- „neka se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa.” (tj. ekskomunikacija) (1 Kor 5,5). Sveti Pavao je, naravno, bio apostol pogana – to jest ne- Židova, čiji se “novi” moral zagovara na “sinodalnom putu”. I koje su Pavlove sljedeće riječi?
Očistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao što i jeste beskvasni jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist. Zato svetkujmo, ne sa starim kvascem ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine.
Napisah vam u poslanici da se ne miješate s bludnicima – ne općenito s bludnicima ovoga svijeta, ili lakomcima, ili razbojnicima, ili idolopoklonicima jer biste inače morali iz svijeta izići. Napisah vam zapravo da se ne miješate s nazovi bratom koji bi bio bludnik, ili lakomac, ili idolopoklonik, ili pogrđivač, ili pijanica, ili razbojnik. S takvim ni za stol! Što spada na me suditi one vani? Ne sudite li vi one koji su unutra? A one vani sudit će Bog. Iskorijenite opakoga iz svoje sredine. [1 Kor 5,7-13]
Napominjemo da se riječ o nemoralu u Novom zavjetu općenito, a posebno u poslanicima, odnosi na seksualne prakse suprotne prirodnom zakonu.
Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno. (Rim 12,2)
