Kako se danas (barem ja) s nelagodom gleda na neka arhitektonska rješenja modernih crkava i pripadajućih umjetničkih djela, skoro nevjerojatno mi se učinilo ovo razmišljanje na koje sam naišao u knjizi Na putu, Jorisa Karla Huysmansa, napisano potkraj devetnaestog stoljeća:
U Parizu moderne bazilike su trome, ostajale su gluhe na molitve što su se razbijale o ledenu ravnodušnost njihovih zidova. Kako se sabrati u tim lađama gdje duše nisu ostavile nikakav trag, gdje, kad bi se možda i oslobodile, morale bi se oporaviti, sabrati se, zaplašene bezobzirnošću fotografskog osvjetljenja, uvrijeđene napuštenim oltarima na kojima ni jedan svetac nikada nije slavio misu. Čini se kao da je Bog zauvijek izašao, da će se vratiti samo kako bi održao svoje obećanje da će se pojaviti u trenutku njihova posvećenja i da će se odmah poslije s prijezirom povući iz tih zdanja jer nisu izgrađena isključivo za njega, budući da bi prizemnost njihovih oblika mogla poslužiti bilo kojoj profanoj svrsi, budući da one uopće nisu donosile, zbog nedostatka svetosti, nikakav dar koji bi mu se mogao svidjeti, onaj dar umjetnosti što ga je on sam darovao čovjeku i koji mu omogućuje da se divi u skraćenoj obnovi svoga djela, da uživa u procvatu tog biljnog carstva čije je sjemenje posadio u brižljivo odabranim dušama, u dušama što ih je, poslije duša svojih svetaca, zaista izabrao.
Ah! Milostive srednjovjekovne crkve, kapele vlažne i zadimljene, pune starih napjeva, vrsnih slika i miris zapaljenih svijeća i miomirisi razgorena tamjana
