Primivši predstavnike talijanskog „Udruženja profesora i ljubitelja liturgije“ („Associazione dei Professori e Cultori di Liturgia“) povodom pedesete obljetnice osnutka udruženja, papa Franjo je još jednom iskoristio trenutak kako bi se oglušio na vjernike koji nalaze duhovno nadahnuće u prisustvovanju, tj. pohađanju tradicionalne latinske mise:
„Napredak u razumijevanju liturgijskog slavlja mora uvijek biti ukorijenjen u tradiciji, koja nas uvijek vodi naprijed u onom smislu koji Gospodin želi. Postoji duh koji nije duh istinske tradicije: svjetovni duh „nazadovanja“, koji je danas aktualan; pri čemu neki misle da ići korijenima znači vraćati se. Ne, to su različite stvari. Ako ideš korijenima, korijeni te uvijek vode prema naprijed. To je kao drvo, koje raste iz onoga što dolazi iz njegovog korijena. A tradicija doista znači ići prema korijenima, jer ona je jamstvo budućnosti, kako reče Mahler. Umjesto toga, vraćanje unatrag znači vraćanje dva koraka unatrag jer se smatra „uvijek se ovako radilo“, pa je to i bolje. To je kušnja u životu Crkve koja vas vodi u svjetovni restauratorizam, prerušen u liturgiju i teologiju, ali je svjetovni. A nazadovanje je uvijek svjetovnost; zato autor Poslanice Hebrejima kaže: „A mi nismo od onih koji otpadaju, sebi na propast, nego od onih koji vjeruju na spas duše“. Stoga, idite dalje onim pravcem koji vam daje tradicija. Vraćati se unatrag znači ići protiv istine i protiv Duha. Dobro uočite ovu razliku. Jer u liturgiji ima mnogih koji kažu da postupaju „prema tradiciji“, ali to nije slučaj, nego mogu biti samo tradicionalisti. Drugi kažu da je tradicija živa vjera mrtvih, odnosno tradicionalizam je mrtva vjera živih. Oni povratkom unatrag ubijaju taj kontakt s korijenima. Budite oprezni jer danas je iskušenje unatrag prerušeno u tradiciju“.
Ovo je nesuvislo. Razmislite o ovome. To je samo hir, kaže papa. Vidimo da se ovaj tekst pojavljuje u publikacijama poput „The Timesa“. Pisac je smatrao da je trenutno biti tradicionalni katolik „moderno“, kao da ste u nekom cool klubu. Politički časopis „The Atlantic implicirao je isto s bizarnim strahopoštovanjem. To postaje tema za razgovor, gotovo kao da postoji koordinacija za raspravu o tradicionalnim katolicima. Tradicionalisti se predstavlja kao ljude kojih se treba bojati, kao opasne ljude koji ubijaju korijene.
Uostalom, ako je to samo hir, zašto se onda toliko brinu oko toga? Proći će, ako je hir. Čemu onda sva ta retorika i prozivke?
Usput… „indietrismo“ riječ koju papa koristi u govoru nije talijanska riječ. Tako da prevođenje nije bilo lagano. „Nazadovanje“ za moje uši zvuči jednako glupo kao „indietrismo“.
Zanimljiva je papina misao o vraćanju unatrag. Očigledno, ako idete korijenima, to je u redu. Ali ako prijeđete samo dva koraka, to nije u redu. Čini se da je želja za tridentskom misom, „Vetus Ordo“, povratak dva koraka unatrag. Nije važno da „Vetus Ordo“ seže u vrijeme sv. Grgura Velikog (+604.). Dakle, odlazak do korijena je… više od toga? Mislim isto tako na Pija XII. i na encikliku „Mediatora Dei“ i na pogreške sinode u Pistoiji.
U ovom papinom govoru nailazimo na pogrešnu premisu, jer oni koji žele „Vetus Ordo“ to žele zato što se „uvijek tako radilo“ i ne žele nikakvu promjenu jer je promjena loša. To je, inače, duboko rimsko gledište koje se ogleda u činjenici da na latinskom riječ za novo „novus” uglavnom nosi negativnu konotaciju. Na primjer, „res novae“, što doslovno znači „nove stvari“, je izraz za „revoluciju“, koja je u rimskom umu uvijek negativna. To ne znači „nihil innovetur sic et simpliciter“. To znači kao što je ponovio Benedikt XV, a Pio XII rekao u „Si diligis“: „Želimo da se ove maksime naših starijih držimo sa poštovanjem: Nihil innovetur nisi quod traditum est“ (Neka se ne uvodi ništa novo, nego samo ono što je predano); što se mora smatrati nepovredivim zakonom po pitanju vjere, a isto tako bi trebao kontrolirati one točke koje dopuštaju promjenu, iako u ovome zadnjem većim dijelom vrijedi pravilo: Non nova sed noviter (Ne nove stvari, nego novi način)”. „Novus Ordo“ nije „predan“, nego je „izumljen“. Ne odražava odluke koncilskih otaca izraženih u apostolskoj konstituciji „Sacrosanctum Concilium“. Oni koji žele tradicionalnu liturgiju žele je jer je doživljavaju kao bogatiju, duhovno hranjiviju u mnogim pogledima, pristupačniju i jer manje odvraća od onoga što je sveto.
Ali, što će se onda dogoditi? Jesu li oni koji žele tradiciju samo uključeni u prolaznu modu ili se samo drže starih stvari jer ne podnose promjene? Što će biti odgovor?
Cijeli odlomak je nekoherentan. Nekoliko puta se papa obrušio na tradicionalne katolike, s prozivkama i vrijeđanjem, uvredljivim insinuacijama o njihovim motivima, pa čak i inteligenciji. On je skovao neologizam kao batinu kojom njegovi agenti mogu pobijediti svoje protivnike. A njihova opozicija je jedina zdrava, rastuća i pokazuje praktičnu demografiju u demografski umirućoj Crkvi?! Uočite sve više takvih odlomaka u papinim govorima, u trenutku dok iz Rima rastu pritisci prema sve većem broju upravitelja podružnica (biskupija) kojima se od njih zahtijeva da uguše otpor.
