Uskoro počinje „Sinoda o sinodalnosti”. Pripremni proces takozvanog „slušanja i dijaloga” u župama i biskupijama diljem katoličkog svijeta traje od listopada 2021. godine; a u sljedećoj fazi Sinode, izvješća iz ovog pripremnog procesa biti će objedinjena na nacionalnim sastancima. Nakon njih uslijedit će sinodalni skupovi po kontinentima. Sinoda će svoj vrhunac doživjeti međunarodnom skupštinom biskupskih delegata u listopadu 2023. godine. Ovaj rimski projekt zasigurno mnogo više obećava od njemačkog „Sinodalnog puta”. Ipak, čak i kardinali i drugi bliski papi, počinju shvaćati da mnogima u Crkvi, kako laicima tako i klerima, nedostaje sinodalnog entuzijazma.
Sinoda o sinodalnosti trebala bi biti globalna vježba u „slušanju” i „zajedničkom hodu”. No, čini se da neki od ove sinode očekuju više od onoga što ona može dati. Ozbiljni teolozi još od Drugog vatikanskog koncila ističu da Crkva koja se neprestano usredotočuje na sebe ne može tvrditi da slijedi poslanje svoga utemeljitelja. Nažalost, Sinoda o sinodalnosti riskira da postane projekt besplodnog promatranja. Reforma će se dogoditi samo ako se Crkva sjeti da postoji zbog Krista i „kako bi evangelizirala”, kako je rekao Pavao VI.
Da bi ova sinoda djelovala i urodila plodom, prije svega se trebaju angažirati biskupi i klerici. U ovome trenutku vidim malo entuzijazma, unatoč masovnoj promidžbi od strane Vatikana. Biskupi, klerici i općenito katolici žele „ići u hod” s papom, ali ova Sinoda nije zapalila mnoga srca i umove. Mogu navesti neke od razloga koji to potvrđuju.
Prvo, entuzijazam za Sinodu ometaju same poruke iz Vatikana. Jedan od čimbenika nedostatka sinodalne predanosti klera je često kažnjavanje „klerikalizma” od strane Vatikana. Taj klerikalizam možda i ne postoji; jer nisam uvjeren da je najveći problem današnje Crkve često navodni antagonizam između laika i klera. Umjesto toga, i za kler i za laike, veći je problem ne obraćanje pažnje na Božju riječ. Razmislite o tome kako Svetoj Stolici često nije jasno što zapravo znači riječ „evangelizacija“. Neki noviji vatikanski dokumenti doktrinarno su nečitljivi i teološki
slabi, uključujući tekstove koje je objavila Biskupska sinoda. Nejasne reference na Drugi vatikanski koncil su obilne i mogu biti prilično obmanjujuće.
Drugo, povjerenje u Sinodu o sinodalnosti narušeno je nedavnim izjavama kardinala Jean-Claudea Hollericha, nadbiskupa Luksemburga, koji će biti generalni relator Sinode o sinodalnosti. Komentirajući „Sinodalni put“ u Njemačkoj, zatražio je „temeljnu reviziju“ crkvenog nauka o homoseksualnosti. Kada netko na jednoj od ključnih pozicija na budućoj sinodi daje takve komentare, to diskreditira trenutni proces „slušanja“. Nadbiskupov komentar pokazuje kako njemački proces već kompromitira rimski projekt.
Konačno, bilo kakav razgovor o sinodalnosti, decentralizaciji i jedinstvu ostaje neuvjerljiv kada Vatikan nastavlja primjenjivati centraliziranu moć odozgo prema dolje – na primjer, kada je u pitanju reguliranje Tridentskog obreda. Nedavni vatikanski dokumenti koji ograničavaju tradicionalnu latinsku misu nisu napisani u duhu sinodalnosti. Praktično govoreći, ovo pitanje nije ono što je najhitnije u svijetu u kojem se mnogi katolici kreću između običnog i izvanrednog obreda, ili između rimskih i orijentalnih obreda. Dokumenti ne nude nikakva rješenja za probleme. Na teološkoj razini, zabrinjavajuće je kada Sveta Stolica proglašava liturgiju nakon Drugog vatikanskog koncila „jedinstvenim izrazom lex orandi rimskog obreda”, kao što to čini u Motu propriju „Traditionis Custodes“. Prvo, prema liturgijskim tekstovima i obredima, kao izrazima svete tradicije, treba se odnositi s velikim poštovanjem, čak i ako se danas rijetko koriste. Drugo, reforma liturgijskih obreda i tekstova u 60-ima bila je masivna intervencija, koju su vodili teolozi i najviši autoriteti Crkve. Ali ova intervencija ne znači da bilo koji prethodni oblici rimske liturgije nemaju teološki ili doktrinarni značaj. Kao što je Benedikt XVI. napisao: „Ono što su prijašnje generacije smatrale svetim, ostaje sveto i veliko i za nas i ne može se odjednom potpuno zabraniti ili smatrati štetnim”.
Štoviše, izjava pape Franje da je trenutno stanje liturgije „nepovratno“ zapravo dovodi u pitanje samu liturgijsku reformu nakon Drugog vatikanskog koncila. Jer ako je to slučaj, kako je djelo liturgijske reforme bilo legitimno? Reforme nakon Drugog vatikanskog koncila uključivale su povijesnu i teološku kritiku starijih obreda – kao rezultat toga, reformirana liturgija ne može se proglasiti izuzetom od sličnog ispitivanja i ostaje podložna razvoju u smjerovima koji su nam trenutno nepoznati. Nitko se ne bi trebao usuditi da posjeduje predznanje o tome kamo Bog želi da njegova Crkva ide u budućnosti.
U ovome trenutku nisam izgubio nadu da bi „Sinoda o sinodalnosti“ mogla postići nešto dobro. Ali ako nije istinski otvorena Božjoj Riječi, onda će završiti kao „Sinodalni put“ u Njemačkoj. Smatram da sinoda treba biti otvorena za „znakove vremena”, ali još otvorenija za „svjetlo evanđelja”. Bez ovog svjetla ne možemo razlikovati znakove vremena niti znati što ćemo s njima. Morati ćemo biti otvoreni da čujemo teške poruke, od kojih smo neke ignorirali desetljećima. I ne smijemo više postavljati nerazumna očekivanja prema Učiteljstvu; jer sabori i papinstvo nisu osmišljeni (to jest, ustanovljeni od Krista) da organiziraju promjene paradigme. Umjesto toga, oni su tu da budu prvi „slušatelji” i „vršitelji Riječi”, jer sve ostalo je obmana (usp. Jak 1, 22). Samo ponizan pristup, koji ostavlja puno prostora za djelovanje Duha Svetoga, donijet će autentičnu obnovu i reformu. Kao što je sveti Augustin napisao: „Gdje je milosrđe, tamo je mir, a gdje je poniznost, tamo je i milosrđe”.
