Oni koji sudjeluju u pro-life aktivnostima često otkrivaju da, kada pristaše pobačaja nauče znanstvene činjenice o pobačaju, često mu se počnu protiviti. Neki vrlo brzo promijene stav – od pristaša pobačaja do njegovih žestokih protivnika i javnih zagovaratelja života.
Pristaše pobačaja promicali su, pa čak i legalizirali ubijanje tvrdeći da je pobačaj jednostavno normalna varijacija medicinskog zahvata. Očito su takve tvrdnje lažne.
Nedavno je objavljeno da se svećenik koji podržava homoseksualnost i transgenderizam susreo s Papom. Svećenik je tvrdio da ga je papa Lav XIV. ohrabrio da nastavi svoje “poslanje”, koje također uključuje podršku homoseksualnosti.
Slično kao i s pobačajem, homoseksualnost je pogrešno označena kao normalna varijacija ljudske aktivnosti. Katolička Crkva homoseksualne sklonosti točno opisuje kao “objektivno neuredne”. Iako je to moralna tvrdnja, ona je također potkrijepljena znanošću.
Također slično pobačaju, više bi se ljudi moglo protiviti homoseksualnosti i lažnom braku poznatom kao “homoseksualni brak” kada bi im se objasnila određena znanstvena znanja – posebno iz anatomije i fiziologije. No, znanost o homoseksualnosti teško je i predavati i učiti zbog njezine grotesknosti. Mnogi ljudi vjerojatno niti ne žele razgovarati o znanosti ljudske seksualnosti općenito, a kamoli o homoseksualnosti.
Dodatno, čini se da mnogi u današnjem društvu odbijaju ući u ozbiljan znanstveni razgovor o homoseksualnosti jednostavno zato što znaju da nisu u pravu i ne žele to priznati. I ovo podsjeća na raspravu o pobačaju; lako je dokazati da se u maternici ubija ljudsko biće, ali mnogi jednostavno ne žele priznati da griješe.
Radi rasprave i pokušaja održavanja nespecifičnosti, razmotrimo sljedeća pitanja kakva bi se mogla naći na testu iz anatomije i fiziologije:
Točno ili netočno: Glatki mišić čovjeka koji se nalazi u debelom crijevu nužno i lako biva oštećen silom, uključujući ponavljanu silu.
Točno ili netočno: Potreba za muškom protezom ukazuje na medicinski nedostatak.
Očito su obje tvrdnje točne. I takve se tvrdnje ne smatraju kontroverznima – sve dok se točno ne primijene na homoseksualnost i takozvani “homoseksualni brak”.
Znanstvena je činjenica da sodomija nužno nanosi štetu barem “prijemljivom” muškarcu, dok je heteroseksualni odnos uobičajeno zdrav. Biološke žene imaju snažno i elastično prijemno područje za spolni odnos koje se samo čisti i ima druga znanstvena svojstva koja omogućuju uredan i normalan odnos. Čitatelj lako može pronaći takve podatke na internetu ili u udžbeniku anatomije i fiziologije.
Sodomija je, međutim, nužno prljava – doslovno. Čitatelj može i sam istražiti; začudo, ako istraživač upotrijebi ispravne pojmove pretraživanja, čak je i Googleova umjetna inteligencija uglavnom iskrena o inherentnoj prljavštini i manjkavosti sodomije, premda se te riječi ne koriste. To je, opet, dijelom zato što crijeva i okolna područja nisu stvorena za spolni odnos; crijeva su krhka i lako se oštećuju.
Još jedna znanstvena činjenica, koja ne bi trebala biti potrebna za objašnjavanje, ali se ovdje navodi radi rasprave, jest da su izmet koji prolazi kroz crijeva često, ako ne i uvijek, doslovno prljavi; sadrže bakterije, parazite i druge uzročnike bolesti, uključujući viruse koji lako izazivaju infekcije nastale zbog pukotina i oštećenja uzrokovanih sodomijom.
Dakle, znanost se protivi homoseksualnosti i doživotnoj predanosti homoseksualnosti, koja je poznata kao “homoseksualni brak”.
Treba imati na umu da će mnogi izvori s informacijama reći nešto poput: “i muškarci i žene upuštaju se u sodomiju, stoga je to normalno.”
To je očito pogrešno zaključivanje; činjenica da se muškarci i možda neke žene upuštaju u sodomiju ne znači nužno da je ona normalna. Muškarci i žene upuštaju se u mnoge iste neuredne aktivnosti koje se i dalje smatraju neurednima bez obzira na to sudjeluju li u njima oba spola.
Drugo, a to treba naglasiti, homoseksualni muškarci koji sebe smatraju ženama tvrde da su heteroseksualni. Jedan izvor iz skupine koja podupire homoseksualnost, a koji se ovdje mora navesti premda nije odobren, kaže: “osoba koja prijeđe iz muškog u ženski spol i privlače je isključivo muškarci obično će se identificirati kao heteroseksualna žena.” Takvi “transrodni” muškarci i, očito, drugi muškarac s kojim se upuštaju u sodomiju tada sebe smatraju heteroseksualnima – što je netočno.
Dakle, mrežni izvori koji tvrde da se “i muškarci i žene upuštaju u sodomiju” možda zapravo misle na “transrodne žene” koje su u stvarnosti muškarci, a time i homoseksualci.
(Teško je odrediti, ali američki CDC pruža statistike o spolno prenosivim bolestima i ponekad razlikuje “muškarce koji imaju spolne odnose s muškarcima” od heteroseksualaca u tim statistikama.
Na primjer, CDC daje podatke o tome koje su skupine odgovorne za nove slučajeve HIV-a i navodi da su muškarci koji imaju spolne odnose s muškarcima bili odgovorni za 67 posto novih slučajeva HIV-a 2022., dok su oni koji su prijavili heteroseksualne kontakte bili odgovorni za 22 posto novih slučajeva. Procijenjeni broj novih slučajeva HIV-a koje uzrokuju homoseksualni muškarci vjerojatno bi bio znatno veći kada bi “transrodne osobe” morale prijaviti svoj stvarni spol u tim podacima. Sve druge statistike o spolno prenosivim bolestima koje se temelje na heteroseksualnosti ili homoseksualnosti mogle bi biti netočne zbog iskrivljavanja podataka od strane osoba zbunjenih u pogledu spola.)
Sada, što se tiče braka – obvezuju li se homoseksualci i heteroseksualci na “jednake” odnose? Očito ne. Muški homoseksualci (uključujući “transrodne”) obvezuju se na doživotnu sodomiju, koja je nužno štetna, dok heteroseksualni odnos nije.
Ženski “homoseksualni brak” razlikuje se od muškog, ali se također može pokazati manjkavim. Ženski “homoseksualni brak” uključuje obvezu upuštanja u pseudo-spolne aktivnosti između dviju žena i korištenje muške proteze. Tehnički govoreći, čini se da takva aktivnost nije “spolni odnos” jer čin završava muškom protezom, a ne drugom ženom. Potreba za muškom protezom u spolnom odnosu, kao što implicira prethodno znanstveno pitanje, ukazuje na medicinski nedostatak.
Dakle, ženska homoseksualnost i/ili ženski “homoseksualni brak” inherentno su manjkavi ili, točnim riječima Presvete Rimske Katoličke Crkve, “objektivno neuredni.”
Još jedna točka koju treba naglasiti, a ne može se u potpunosti razraditi, jest utvrđena znanstvena činjenica da i muškarci i žene doživljavaju parafilije. Parafilije su u osnovi spolne privlačnosti prema nenormalnim stvarima – različitim vrstama stvari. Smatra se da je homoseksualnost jednostavno još jedna parafilija – uvjetovana, naučena i usvojena nenormalna spolna privlačnost. Znanstvenici skloni homoseksualnosti jednostavno su oko 1970. godine počeli lažno učiti da je homoseksualnost normalna.
Mnogi ljudi, uključujući i one spomenute na početku ovog članka koji pogrešno podupiru homoseksualnost, često su osobe koje žele biti dobro cijenjene nakon svoje smrti. Ako čovječanstvo preživi sadašnja zla, i ako netko želi biti zapamćen kao normalan, slijedit će učenje Crkve o homoseksualnosti. Ako se ne slijedi Crkva, barem bi trebalo slijediti znanost, koja se jasno protivi homoseksualnosti i “homoseksualnom braku.”
