U zlatnom dobu katoličkog episkopata – u danima velikih crkvenih otaca poput svetoga Ciprijana i Augustina u ranom i sredinom prvog tisućljeća – biskupi su nerijetko bili u kontaktu jedni s drugima, ohrabrujući, savjetujući i, kada je potrebno, ispravljajući. Praksa biskupskog bratskog ispravljanja s vremenom je uvenula, pogotovo u desetljećima nakon Drugoga vatikanskog koncila. I to je čudno. Jer Drugi vatikanski sabor je učio da biskupi svijeta tvore tijelo ili “kolegij” koji, sa i pod rimskim biskupom, dijeli punu vlast unutar Crkve. Nekako je, međutim, praksa biskupske “kolegijalnosti” postala nalik nepisanom bontonu u kojem se jednostavno ne kritiziraju drugi članovi, bez obzira koliko je uznemirujuće, čak i bizarno, njihovo ponašanje.
Što god da je višegodišnji “Sinodalni put” u Njemačkoj dosad postigao, on je dramatično promijenio tu dinamiku.
Biskupi Poljske i Skandinavije nedavno su poslali pisma bratske zabrinutosti i ispravka njemačkom episkopatu, dovodeći u pitanje dekonstrukciju ustaljenih istina katoličke vjere zbog Njemačkog sinodalnog puta. Zatim, u utorak Velikog tjedna, skupina od više od sedamdeset biskupa sa engleskog govornog područja iz Sjedinjenih Država, Kanade i Afrike javno je objavila “Bratsko otvoreno pismo našoj braći biskupima u Njemačkoj”. Naglašavajući da sedam pitanja koja su označili nisu njihova jedina zabrinutost u vezi s dosadašnjim radom Njemačkog sinodalnog puta, pismo anglofonskih biskupa ipak je identificiralo ključne točke na kojima se činilo da Crkva u Njemačkoj teži onome što se jedino može nazvati otpadništvom.
U prvoj točki biskupi su upozorili da “ne slušajući Duha Svetoga i evanđelje, djelovanja Sinodalnog puta podrivaju vjerodostojnost crkvenog autoriteta, uključujući onaj pape Franje; kršćansku antropologiju i spolni moral; te pouzdanost Svetog pisma”.
U drugoj točki istaknuto je da iako Sinodalni put izvana pokazuje vjerske ideje i vokabular, njegovi dokumenti “uglavnom nisu nadahnuti Svetim pismom i tradicijom”, nego “sociološkim analizama i suvremenim političkim ideologijama, uključujući rodnu.”
Spomenute ideologije “na Crkvu i njezino poslanje gledaju kroz svjetovne leće, a ne kroz leće istina objavljenih u Svetom pismu i crkvenoj tradiciji”.
Treća točka donosi kritiku reinterpretacije pojma slobode kojeg biskupi primjećuju u Sinodalnom putu. “Za kršćanina sloboda je znanje, spremnost i nesputana mogućnost da se učini što je ispravno. Sloboda nije ‘autonomija’”, upozorava se u pismu.
Biskupi su naveli i kako “savjest ne stvara istinu, niti je savjest pitanje osobne preferencije ili samopotvrđivanja”. Umjesto toga ističe se kako “ispravno formirana kršćanska savjest ostaje podložna istini o ljudskoj naravi i normama ispravnog življenja koje nam je Bog objavio”.
U četvrtoj točki istaknuo je da u raspravama i tekstovima Sinodalnog puta u potpunosti izostaje “radost evanđelja” ključna za kršćanski život. “Riječ je o nedostatku ako se želi postići osobna i crkvena obnova”, navodi se.
Peta točka upozorava na to da je Sinodalni put na gotovo svakom koraku “djelo stručnjaka i vijeća: opterećen birokracijom, opsesivno kritičan i okrenut prema sebi”. Time u svojem tonu postaje “antievanđeoski”, a posljedica je da “pokazuje više podvrgavanja i poslušnosti svijetu i ideologijama negoli Isusu Kristu”.
U šestoj točki kritizira se usredotočenost Sinodalnog puta na pitanje na moći unutar Crkve. Biskupi upozoravaju kako Crkva nije “tek ‘institucija’ nego organska zajednica; ne egalitarna, nego familijarna, komplementarna i hijerarhična”.
“Reforma struktura nije isto što i obraćenje srdaca” ističe se u pismu.
Sedma točka navodi problem kojeg biskupi potpisnici smatraju ironičnim. Naime, ističu kako će svojim “destruktivnim primjerom” Sinodalni put u Njemačkoj utjecati na to da drugi biskupi i vjernici izgube povjerenje u pojam sinodalnosti, “sprječavajući tako potrebnu crkvenu raspravu o ispunjenju poslanja obraćenja i posvećenja svijeta”.
Hoće li bratsko otvoreno pismo i usporedna pisma poljskog i skandinavskog episkopata usporiti ono što se čini u Njemačkoj, odnosno jurnjava preko litice otpadništva ostaje za vidjeti. Ali hrabri biskupi koji su potpisali to pismo identificirali su ključna pitanja za Crkvu neposredne budućnosti i za sljedeću papinsku konklavu.
A to je služba Evanđelju i Kristovu poslanju.
